Zvijezda,
nesvjesna da sjaji
u svojoj tmini s druge strane
čini se mraka.
U vremenu protegnutom na
dugačak korak
staračkog na Zemlji,
jedinog od vrste.
Samoća to čini,
zaborav,
da onoga ima ako nikoga drugog
s one strane slabosti
više nema.
To je smrt,
očvrsnut prostor širi od svijesti
umrlog početka iz kojeg viri
zaspala kretnja
samo malo načetog kruga.
Dok astronauti puštaju iste
prastare priče,
zmajeve od paučine
u nestanke kraja,
u svjetlosti opasne,
svjetlosti treptaja
s oblog stomaka
što ga zaboravno griju
ugasle nove i nova sunca
njišući parazite,
brižne majke,
u sočnim kolijevkama
zajedničke supe,
mreškave pod udom
onog koji stvara.
Dok astronauti puštaju iste
prastare priče, [2]
Način na koji je zamišljen [2]
Ništa tu, nikad, nije isto?
Sviđa mi se kraj. Topla misao. ?
?