Pišu se riječi na frekvenciji crvene svjetlosti obzorja sa četiri skoro ugasla, stara sunca, pa je sve toplo; i asfalt na dugačkoj autostradi oko koje ničega nema sem niza električnih stubova, a mi smo nasmiješeni i odnekud siti.
Jednome od nas učinilo se zgodnim da se skinemo nagi i legnemo, naslanjajući se na laktove, u autostradine duboke brazde – dvije ih je s lijeve do bijele linije, a jedna je s naše desne strane.
Onda, baš tada, vidimo da su ispunjene vodom što svjetluca u daljini i već smo počeli, izvlačeći stopala iz teških čizama da bi mazno, uz pokoje oteto mmmmm, dražili tačke između prstiju njenom toplotom.
Skidamo i košulje, odbacujemo kaiše, pa farmerke od tvrdog džinsa, prevlačeći tijelom svuda od vrata nadole tu toplu vodu što je ugodna kao posljednja.
Prvo smo sjeli, zapalivši cigarete, zamišljajući da li bi stao i šta bi nas pitao vozač žutog Ford Mustanga da sada naiđe desnom trakom. Primijetio si da bi ovome krajoliku i našem posljednjem vremenu više odgovarali mali sivi u nebeskim kočijama, tvrdeći da su se spustili kako bi svi zajedno, još jednom, odslušali After Dark od Tito&Tarantule.
Već sam na stomaku i promatram šake u plitkoj vodi; okrećem ih čas ka gore, čas dlanovima ka dole dok mi masiraš stopala.
Pričaš neku glupu šalu dok ja u njoj pronalazim smisao, a onda zaglavimo u priči o džinovskim kornjačama i zamišljamo njihovu najezdu – lagano primicanje svjetova koje nose na leđima.
Kažeš kako se bojiš da ćeš se sjećati duže nego što to u tebe može stati – godina, godova, katastrofa i misli koje si umetnuo onima dole što nas čekaju i za nama čeznu.
Slušam te i razmišljam dok ujedno razmatram da li da ti sklonim taj vrh zlatnog pramena, zaustavljen na trepavicama. Lijepi smo, mladi i trebalo bi biti beskrajno dosadno.
Uskoro ćemo prestati pričati i umiraćemo sa suncima.
Simuliraćemo i ovaj put, kao i sunca što nikako da nestanu. Kažeš, ovaj put ozbiljno – ali osjetim ti zadovoljstvo u zvuku – da više ne znaš ko si ispod istog lica.
Možda je do ovog ogromnog prostora, a možda je do ništavila u nama koje neće prestati do zadnjeg sadržaja od kojeg može da se probudi i bude.
Mi se ne grlimo, nemamo čime i to tek, ponovo, shvatamo. Znam da si baš sada pokušao da zađeš u mene i može ti se, ali tu je potpuno isto – ništa novo da naučiš o sebi u meni o sebi.
Znam da baš sada žudiš za žicama i gitarom, ali vazduh već svira Holstove Planete na ugodno raštimanom klaviru.
Molim te, nemoj buditi čitav orkestar, zaboravićemo se još više. Rastopićemo se u ovu vodu predviđajući note, zadovoljni kao i obično; isparićemo i kružiti u prirodi.
Meni pristaje da imam tijelo, to kažeš, citiravši me.
Ja ću zaspati od tvoga dodira mojih tačaka, ovdje na autostradi, a ti ćeš odlutati i nećeš se znati vratiti do sljedeće noći.
Srešćemo se ujutru kada ja slučajno zakasnim i promijenim liniju, a možda i ti.
Nešto će nam se u svemu tome učiniti poznatim.
Volim ove tvoje postove 😊
Toliko slika, toliko svjetova..
Nije ih dugo bilo.
Drago mi je što smo se oboje podsjetili atmosfere; ti čitajući, ja pišući.
Zna biti i obrnuto😊
Osjecam prisustvo Erosa u ovoj priči
I, kako se tim povodom osjećaš?😊
Suosjećam 😉