Vasionka preporučuje: Stihovi Aharona

(autor Tariq Ali, izvor New Left Review)

Pobjednik uzima sve.
Prije sto godina, poslije završetka Prvog svetskog rata, Britanska imperija i njena saveznica Francuska razbile su stari arapski svijet kojim je vladalo Osmansko carstvo, stvorile nove države (Irak, Liban, Saudijsku Arabiju), kneževine i ispostave (Zalivske zemlje, Južni Jemen) i marionetske države (Egipat, Iran), i postavile temelje na kojima će poslije Drugog svjetskog rata biti izgrađen Izrael.

Pobjednik uzima sve. Sto godina kasnije, poslije propasti komunističkog svijeta, slavodobitne Sjedinjene Države brzo su počele balkanizirati arapski svijet i uklanjaju sve stvarne i izmišljene prijetnje sopstvenoj hegemoniji. Danak ratova u 21. stoljeću koji su uništili Bliski istok stravičan je po svim mjerilima. Kako imperijalni stratezi u Washingtonu gledaju na situaciju koju su stvorili? „Sloboda“ i „demokratija“ još su udaljenije nego što su to bile pod autoritarno-nacionalističkim arapskim diktaturama. Čak i najciničnijim pripadnicima osoblja Bijele kuće i Pentagona teško uspjeva da u javnosti opravdaju stvoreni haos.

Samo tokom prošle godine, okupirani palestinski segment arapskog svijeta bio je izložen najzverskijim napadima Zapada, koji je djelovao preko Izraela, svog uvijek lojalnog releja. Srednjovekovni Krstaški ratovi bili su brutalni, ali činjenica da nijedna strana nije imala tehnički nadmoćno oružje značila je prednost za Arape jer su se oni borili na svojim teritorijama. Ovog puta su zapadni saveznici izgladnjivali i ubijali Palestince. Slike dječjih tijela koje proždiru psi na pustim ulicama jeziv su simbol prirode tog razaranja. Britanski premijer sad nastoji da ubijedi Trumpa da promjeni definiciju genocida kako bi izbjegao buduće nevolje sa zakonom. To je zapadna civilizacija/varvarstvo na djelu. Začudo, sudeći po njegovim riječima, Trump je možda manje sklon ubijanju nego što je to vođa britanske Laburističke partije.

Čini se da je američka hegemonija u regionu bezmalo potpuna. Sjedinjene Države su se upustile u globalnu politiku „podjeli, okupiraj, kupi i vladaj“. Ono što je poletno započelo jugoslovenskim građanskim ratom sad je stalna osobina američke strategije, koju podržavaju Britanija i veći dio Evropske unije. Od dobiti koju Zapad ostvaruje u energetski najbogatijem dijelu svijeta od poraza sila Osovine 1945. zastaje dah. Kratak pregled regiona može nam pomoći da istaknemo šta je izgubljeno i naznačimo pravac daljeg kretanja.

Saudijska Arabija

Prvi Trumpov inostrani telefonski poziv poslije inauguracije 2025. bio je upućen saudijskom krunskom princu Muhamedu bin Salmanu (MBS). Malo ko se tome začudio. Istina, MBS je naredio da se pogubi i raskomada njegov kritičar Jamal Khashoggi, koji je podržavao drugo krilo kraljevske porodice i redovno pisao za američku štampu kritiziraući princa zbog ultraliberalizma i uplitanja u jemenski rat. Khashoggijeva porodica bila je ismijana u Gradovima soli, čuvenoj tetralogiji izgnanog saudijskog romanopisca Abdurahmana Munifa. Khashoggijev ujak bio je lični ljekar osnivača monarhije Ibn Sauda i postao je bogat i utjecajan biznismen. Zbog bliskosti sa saudijskom i jordanskom kraljevskom porodicom Khashoggi je uobrazio da je nedodirljiv i to ga je koštalo života. Dobro raspoložen, ušetao je u saudijski konzulat u Istanbulu da izvadi lična dokumenta. Tu ga je sačekao MBS-ov tim ubica, ili firqat el-nemr („odred leoparda“). Ubili su ga, raskomadali i uredno spakovali u više paketa. Turska policija je sve snimila pošto je konzulat, naravno, bio pod nadzorom. Spriječeno je da Khashoggijevi ostaci napuste zemlju, a Erdogan je Princa-Leoparda podvrgnuo globalnom preispitivanju. Američki novinari – Khashoggijeve kolege – izjavili su da su šokirani i Khashoggi je dobio naslovnicu Timesa i odgovarajući nekrolog; ali MBS je bio siguran. Uznemirenost je uskoro prošla. Kad su Izraelci ubili 200 palestinskih novinara u Gazi, činilo se da je ubistvo jednog Saudijca, uprkos njegovim kontaktima u visokom društvu Rijada i Washingtona, bezmalo sitnica.

Saudijski cinici koji podržavaju MBS-a mogli bi ukazati na to da je modernizacija Saudijske Arabije uvijek zahtijevala uklanjanje disidenata. Kad su Britanci stvorili to kraljevstvo poslije Prvog svjetskog rata, njegove strukture je organizirao sveti John Filby iz britanske obavještajne službe. Pošto je tečno govorio arapski i poznavao tumačenja Kur’ana, krenuo je u potragu za pouzdanim saveznicima protiv Osmanskog carstva. Izabrao je najfanatičniju islamsku sektu koja je bila dostupna, vahabije, ujedinio je s jednim lokalnim plemenom koje se moglo lako kontrolirati pod ne baš bistrim vođstvom, odbio je i izolirao sposobnije ne-vahabije na poluostrvu, i zatim tu kombinaciju okrenuo protiv Osmanskog carstva. Za vahabije je većinski islam – suniti i šiiti – bio neprijatelj. Njihovi ključni ljudi stavljeni su na imperijalni britanski platni spisak. Bio je to majstorski potez; potomstvo koje je kasnije proizveo taj brak – ostaci Al Qaide i ISIL-a – danas nastavlja tu tradiciju.

Tokom Drugog svjetskog rata Britanija je predala bliskoistočnu kraljevinu Sjedinjenim Državama. Ceremonija se odigrala na Dan zaljubljenih 1945. Mjesto radnje bio je američki brod Kvinsi, usidren u Sueskom kanalu. Predsjednik Roosevelt i kralj Ibn Saud potpisali su konkordat kojim se garantuje vladavina jedne porodice. Roosevelt je zadržao monarhiju kao zaštitu od radikalnih nacionalista i moguće komunističke prijetnje. O tome se nije razgovaralo. Roosevelt je započeo razgovor na Kvinsiju upitavši kralja koji je njegov stav prema jevrejskim izbjeglicama u Evropi. Šta bi po njegovom mišljenju trebalo učiniti? U zapisniku tog razgovora stoji:

„Predsjednik je od Njegovog Veličanstva zatražio savjet o problemu jevrejskih izbeglica koje su proterane iz svojih domova u Evropi. Njegovo Veličanstvo je odgovorilo da, po njegovom mišljenju, Jevreji treba da nastave život u zemljama iz kojih su isterani. Oni Jevreji čije su kuće potpuno uništene i koji nemaju izgleda da zarađuju za život u svojoj zemlji treba da dobiju prostor u zemljama Osovine koje su ih uništavale. Predsjednik je primjetio da bi to mogla biti Poljska. Njemci su, izgleda, ubili tri miliona poljskih Jevreja, što znači da bi u Poljskoj bilo mjesta za nastanjivanje toliko beskućnih Jevreja.“

Ibn Saud je želio biti siguran da Jevreji neće uzeti arapske zemlje: „Njegovo Veličanstvo je reklo da arapske nade počivaju na časnoj riječi saveznika i na dobro poznatoj ljubavi Sjedinjenih Država prema pravdi, kao i na očekivanjima da će ih Sjedinjene Države podržavati.“

Sinovi Ibn Sauda vladali su gvozdenom pesnicom. Tokom 50-ih godina 20. stoljeća kralj i njegov prinčevi pokušavaju povećati svoj dio prihoda od saudijske proizvodnje nafte, kojom je upravljala kompanija Aramco, pod kontrolom Sjedinjenih Država. Štrajkovi su divljački gušeni, radnici deportirani u svoje zemlje porijekla i nijednom zaposlenom iz Saudijske Arabije nije bilo dopušteno uči u kompanijski bioskop. Prevladali su zakoni Jima Carreya, što nije neobično s obzirom na to da je veliki dio bijelih Amerikanaca zaposlenih u kompaniji pripadao Kju Kluks Klanu. Antikolonijalni talas koji je preplavio arapski svijet uticao je i na kraljevinu. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser suprotstavio se 1956. Britaniji i Francuskoj, nacionalizirao Sueski kanal i izjavio: „Neka se imperijalisti uguše od sopstvenog gnjeva.“ Imperijalne sile, kojima se pridružio Izrael (tada star osam godina), izvršile su invaziju na Egipat. U Američkom kraljevstvu (America’s Kingdom) Robert Vitalis daje jedinstven prikaz tog perioda i usput ruši mnoge mitove. Dvije saudijske ličnosti koje su se najbolje pokazale bili su bivši Ministar nafte Abdulah Tariki i veteran saudijske diplomatije Ibn Muamar. Tariki, oštrouman, vješt i nepodmitljiv tehnokrata, zalagao se 50-ih godina za to da država preuzme saudijsku naftu i Aramco ga je demonizirao. Obojica su od samog početka čvrsto branili saudijske interese protiv američkog naftnog giganta.

Tariki je doprinio rascjepu u kraljevskoj porodici tako što je objelodanio korumpiranost tadašnjeg krunskog princa Fajsala. Naime, Tariki i disidentski princ Talal, pristalica arapskog nacionalizma, optužili su 1961. Fajsala da traži i dobija stalnu proviziju od Arapske naftne kompanije u vlasništvu Japana. Priča je objavljena u jednom bejrutskom listu. Gnjevni Fajsal je to javno porekao i zahtjevao dokaz. Dokaz se pojavio i Fajsal je bio osramoćen. Tariki je otpušten i pobjegao je u inostranstvo. Vitalis nas obavještava da je špijun Aramca s kojim se sreo dok je bio u Kairu sve prijavio svojim šefovima:

„Pitao sam ga kako zamišlja promjenu režima. Rekao mi je da će to biti vrlo jednostavno. Mali vojni odred može završiti posao ubistvom kralja i Fajsala. Ostatak kraljevske porodice će se razbježati poput uplašenih zečeva. Onda će revolucionari pozvati Nasera u pomoć.“

Ta mogućnost više ne postoji, ali nastavak haosa u regionu mogao bi da uzdrma kraljevstvo onako kako se to dogodilo 11. septembra (udare je orkestrirao Osama bin Laden, a izveli su ih uglavnom saudijski građani).

Kralja Fajsala je 1975. ubio nećak, koji se takođe zvao Fajsal i studirao na Berkliju i Univerzitetu Kolorada u Bolderu kasnih šezdesetih godina. Ali on je postavio temelje današnje Saudijske Arabije i njenog oslanjanja na vahabizam radi uspostavljanja društvene kontrole. Mada su njegov otac i brat prije njega nastojali da institucionalizuju vahabijska vjerovanja, pristupali su tome malo ležernije. Poslije prvog Zalivskog rata 1990, došla je američka vojska; američke baze u Saudijskoj Arabiji i Kataru iskorištene su za pokretanje rata protiv Iraka. Strane vojske su historijski osiguravale jednu vrstu zaštite, a vahabijska teologija drugu.

Bezmalo stotinu godina vahabijsko kraljevstvo je služilo potrebama Zapada. MBS je unuk njegovog osnivača. Njegov otac Salman (r. 1935) neće još dugo biti na ovom svijetu i malo šta osim građanskog rata bi moglo sprečiti MBS-a da postane kralj. Čak i u manje vjerovatnom slučaju da se pojavi domaća opozicija, prestolonasljednika snažno podržavaju Sjedinjene Države i Izrael, kao i Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati (jedan prijatelj iz Katara se našalio: „Mi smo Sjedinjeni Arapski Emirati Američkih Država“). MBS se spremao zapečatiti dogovor sa svojim rivalima za američkog miljenika u regionu, ali su ga Izraelci omeli tako što su reagirali na napad Hamasa od 7. oktobra totalnim genocidnim napadom i izolirali se od većeg dijela nezapadnog svijeta. Saudijci ništa nisu uradili. Njihov mali rival Katar opet ih je bacio u zasjenak: slike i izvještavanje Al Jazeere bili su sušta suprotnost lažnim vijestima na zapadnim TV mrežama. Da nije bilo Gaze, MBS i Netanyahu izvjesno bi ubrzo sklopili sporazum. Što će i učiniti.

Egipat

Od 70-ih godina 20. stoljeća Egipat je bio najveći uspješni poduhvat Sjedinjenih Država na Bliskom istoku. U kairskim kafanskim razgovorima često se pominju datumi a ne godine. Dan kad je kralja Faruka srušila pobuna jednog radikalnog oficira. Dan kad je Naser nacionalizovao Sueski kanal. Posljednji dan Šestodnevnog rata, koji je praktično označio kraj arapskog nacionalizma. Naserov nasljednik Anvar Sadat preuzeo je vlast 1970, borio se protiv Izraela 1973. i onda s njim sklopio „mir“ u Kemp Dejvidu 1978. Tri godine kasnije ubili su ga atentatori iz redova vojske za vrijeme vojne parade na godišnjicu Jomkipurskog rata. Njegov nasljednik, potpredsednik Hosni Mubarak, tada je jedva sačuvao živu glavu. Mubarak je produbio odnose sa Izraelom, zabranio upotrebu žive municije na paradama i uživao u plodovima korupcije i brutalne diktature. Njegovo ime je sinonim za torturu, nemoral, cinizam, licemjerje, korupciju, pohlepu i oportunizam – a prije svega za slijepu odanost Sjedinjenim Državama i Izraelu. Vrhovna komanda egipatske vojske dobrovoljno je slijedila taj put. Pristala je da se proda. Vojska je 2024. dobila 1,4 milijarde dolara.

Masovni pokret poznat kao Arapsko proleće izbio je 2011. u Tunisu, srušio diktatora i brzo se proširio na Egipat. Pokazalo se da borba za svrgavanje Mubaraka, sa javnim sjedištem na Trgu Tahrir, uživa ogromnu popularnost. Kad je to postalo očigledno, pridružilo joj se Muslimansko bratstvo. Spektakl na trgu uživo je prenosila Al Jazeera. Zahtjev je glasio: „Demokratija!“ Egipatsku vojsku, koja je stacionirala tenkove na trgu, studenti su pozdravili kao spasioca demokratije. Skandiralo se: „Vojska i narod su ista ruka“, ali to je više bio izraz nade nego činjenica.

Mubarak je pozvao u pomoć svoje prijatelje u Sjedinjenim Državama i Izraelu. Clintoni su pokušali da ga spase, ali bilo je prekasno. Vojska je shvatila da Mubarak mora pasti da bi ona opstala. Vojni zapovjednici SCAF-a, koji su preuzeli vlast, nisu imali nikakvih iluzija o demokratiji. Izazvali su podjele u masi ciljajući posebno žene. Pokret nije uspio osvojiti zgradu državne televizije, koja se nalazi iza Trga, i narod nije čuo njegove zahtjeve. Politička svijest je veoma brzo rasla, ali „revolucija“ je bila krajnje oprezna. U prvom planu je bila sloboda, a Bratstvo (arapsko jedinstvo) i Jednakost (društvena pravda) ostali su u sjenci. Sjedinjene Države i Izrael podržali su Mubarakovu diktaturu i malo ko im se suprotstavljao – nije bilo simboličnog spaljivanja američke zastave ni razvijanja palestinske; nije bilo zahtjeva da se izabere ustavna skupština koja bi pripremila novi ustav. Lijeve snage su bile slabe. Liberali su dominirali spektaklom sve dok Bratstvo, s Muhamedom Morsijem na čelu, nije odlučilo da se pridruži i postalo jedina ozbiljno organizirana politička snaga. Njegovi najoštroumniji lideri, koji su imali neku ideju o političkoj strategiji i taktici, isključeni su i u komandi je ostao samo vrlo prosječan kadar.

Kao što sam tada pisao, arapske pobune su ličile na Evropu iz 1848, ali nisu dovodile u pitanje dotadašnji poredak:

„Društvena, politička i vjerska prava postaju predmet žestoke kontroverze u Tunisu, ali još ne i na drugim mjestima. Nisu se pojavile nove političke partije, što je ukazivalo na to da će se buduće izborne bitke voditi između arapskog liberalizma i konzervativizma u obliku Muslimanskog bratstva, da će se ono ugledati na vladajuće islamiste u Turskoj i Indoneziji i da će naći uporište u zagrljaju Sjedinjenih Država.“

Američka hegemonija u regionu bila je blago okrnjena, ne više od toga; ogrebotina je lako zarasla. Režimi koji su uslijedili ostali su slabi. Za razliku od Venecuele, Bolivije i Ekvadora, nisu se pojavili novi ustavi koji bi izražavali društvene i demokratske potrebe. U Egiptu i Tunisu vojska se postarala da se ne dogodi nikakva nagla promjena. Muslimansko bratstvo je pobjedilo na izborima i Morsi je postao predsjednik, nemoćan u svakom smislu. Vojska je preuzela kontrolu i general Sisi, bivši šef obaveštajne službe, ubrzo je organizirao izbore i dobio podršku liberala.

Sisi je još na vlasti (sada je nepopularniji nego što je nekad bio Mubarak) i radi ono što od njega traže Washington i Jerusalem. Kult stvoren o njemu bio je groteskan; između ostalog, njegove slike su štampane na grudnjacima i prednjoj strani muških gaća. Ali liberalna euforija nije potrajala i sad ga mrze veliki djelovi stanovništva. Uz to, uznemirava ga i zahtjev da prihvati milion Gazana kako bi se Pojas ispraznio i predao globalnim poslovima s nekretninama. Kad bi to uradio, vjerovatno bi morao potražiti azil na nekom dalekom mjestu. Mada je arapski narod oprezan od 2011. do danas, njegovu primirenost ne bi trebalo uzeti zdravo za gotovo. Bilo je utješno shvatiti pobune kao revolucije, ali taj stepen nikad nije dostignut. Masovni ustanci sami po sebi nisu revolucija, to jest nisu prenošenje moći s jedne društvene klase ili sloja na drugu klasu ili sloj, nisu temeljna društvena promjena. Nije presudna brojnost pobunjenika. Da bi ustanak postao revolucija, potrebno je da većina učesnika ima jasan skup društvenih i političkih ciljeva. Ako se to ne dogodi, uvijek će prevladati oni koji su definirali svoje ciljeve ili će država vrlo brzo povratiti izgubljenu stabilnost.

Najjasniji primjer je Egipat 2011, gde se nikad nije pojavio nijedan organ autonomne vlasti. Greške Muslimanskog bratstva su bile frakcionaštvo, glupost i prevelika revnost da se Sjedinjene Države, Izrael i aparati nacionalne sigurnosti uvjere da će sve ostati po starom. Ni u Egiptu, kao ni na drugim mjestima, nije se razmišljalo o ustavotvornoj skupštini. Kad je izbilo novo nezadovoljstvo protiv Morsija, veće od onog koje je srušilo Mubaraka, ljevica je tvrdila da demonstracije izgledaju masovno zbog infiltriranih vojnih i policijskih jedinica u civilu. Drugi su već vidjeli vojsku kao svog spasioca i, u mnogim slučajevima, aplaudirali njenoj brutalnosti protiv Muslimanske braće. Rezultat? Uskoro je opet ustoličen stari režim. Pošto prva pobuna nije bila revolucija, ni druga nije bila kontrarevolucija. Bila je to naprosto još jedna potvrda da vojska igra ključnu ulogu u nacionalnoj politici. Vojska je najprije odlučila srušiti Mubaraka, a onda i Morsija.

Ko će srušiti vojsku? Opet masovna pobuna? Do izraelskog napada na Gazu uz podršku Zapada to je bilo teško zamislivo. Društvenim pokretima koji nisu sposobni da razviju nezavisnu politiku suđeno je da nestanu. Ali Gaza je probudila političku svijest. Vojska je dozvolila nekoliko velikih propalestinskih demonstracija omogućivši ljudima da iskažu svoj gnjev; to je istovremeno doprinjelo da se pažnja građana usmjeri na slabosti vojske i sramotu koju je donijela zemlji tako što je potpuno uskratila pomoć Gazanima. Netanyahu je držao u šaci egipatske generale. I ne samo njih. Jordan nije zabranio masovne demonstracije, ali ni on ništa nije uradio za Palestince. Saudijci i njihovi rođaci u Zalivu sami sebe su paralizirali. Začuo se poneki prijateljski ton i to je uglavnom bilo sve. Nikad ranije vođe arapskog svijeta nisu bile tako ujedinjene pod američkom zastavom dok su njihovi ljudi masakrirani.

Libija

U Libiji je NATO uništio stari režim posle šest meseci bombardovanja u kom je poginulo 50.000 ljudi. Postoji ubjedljiv dokaz da je Muamer Gadafi bio spreman pregovarati i učiniti brojne ustupke sopstvenom narodu i Zapadu. U Voljenoj egipatskoj noći H. Roberts je uspješno demontirao priču o „humanitarnoj intervenciji“ koju su izložili Obamina savjetnica Samantha Power i njeni saradnici sa ljevice. Motiv NATO intervencije bio je promjena režima, to jest uklanjanje ostataka arapskog nacionalizma. Tri grupe džihadista su preuzele vlast dok su razne naoružane plemenske bande špartale zemljom tražeći svoj dio plijena. Teško da je to bila revolucija po bilo kom mjerilu.

Gadafija su Britanci i Francuzi laskanjem naveli da napusti svoje nuklearne pretenzije i štošta drugo. Blerov poniženi politički savetnik Anthony (lord) Giddens otišao je u Tripoli da mu lično zahvali. Uporedio je užasne tekstove libijskog vođe sa svojom knjigom Treći put i po povratku obavjestio čitaoce Guardiana da će Libija uskoro postati afrička Norveška. Velikodušna napojnica Londonskoj školi za ekonomiju obezbjedila je da Gadafijev omiljeni sin dobije zvanje doktora, za šta se postarala An-Mary Sloter. Uslijedila je pohvala predsjedničkog kandidata Sarkozija, kojom je on zaradio libijsku finansijsku podršku za svoju kampanju. Činilo se da stvari idu kao po loju sve dok Arapsko proljeće nije omogućilo Zapadu da sprovede svoju volju. Najprije je uslijedila propagandna kampanja o dužnosti UN „da štiti“ od genocida koji samo što nije otpočeo, zatim NATO zračno bombardiranje i linčovanje Gadafija, koji je navodno sodomiziran usijanom gvozdenom šipkom, kad je vijest o tome gdje se nalazi „procurila“ iz američke obavještajne službe, dok je Hillari Clinton, tada Obamina državna sekretarka, kreštala: „Došli smo. Vidjeli smo. Mrtav je.“ Pet godina kasnije, izgubila je u izbornoj trci sa Trumpom.

Sirija

Šezdesetih godina 20. stoljća bilo je ozbiljnih pokušaja da se arapski svijet ujedini. Tri ključne zemlje – Egipat, Sirija i Irak – imale su popularne, radikalno nacionalističke vlade u koje su se mnogi uzdali. Od toga nije bilo ništa zbog njihovih grešaka. Egipat se prodao. Irak je rekoloniziran i podeljen. Šta je bila sudbina Sirije? I tu je masovni ustanak iz 2011. bio prilično autentičan i odražavao želju za političkom promjenom. Zapadne sile su bile upletene, ali su mogle biti nadvladane. Da je Asad pristao na pregovore tokom prvih šest mjeseci, pa i kasnije, moglo je doći do ustavnog rješenja. Umjesto toga, on je započeo represiju. Stare tragične borbene linije između sunita i šiita ponovo su iscrtane. Čim je opozicija odlučila da pribjegne oružju, kocka je bila bačena. Počeo je građanski rat i veliki dio pokreta povučen je pod konfesionalni kišobran uz podršku Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Turska, Katar i Saudijska Arabija isporučivali su oružje i dobrovoljce svojoj strani. Ideja da je Sirijska nacionalna koalicija (SNC) nosilac sirijske revolucije bila je jednako smiješna kao i ideja da je Bratstvo igralo tu ulogu u Egiptu. Uslijedio je surov građanski rat u kome su obje strane činile strahote. Da li je režim koristio gas ili druga hemijska sredstva? Ne znamo. Cilj udara koje su planirale Sjedinjene Države bio je, prije svega, spriječavanje Asadove vojske da porazi opoziciju. Do decembra 2024. režim su na vlasti održavali Iran i Rusija. Većina sirijskih izbjeglica u Libanu i Jordanu, među njima i mnogi od onih koji su pokrenuli ustanak, bili su uvjereni da će američko bombardiranje učiniti njihovu zemlju boljom. Oni u zemlji plašili su se i jedne i druge strane.

Poslije višestrukih napada na Palestince, Izraelci su se maksimalno protegli i zauzeli djelove Sirije u neformalnom savezu s militantnim pokretom HTS, izdankom Al Qaide koji podržava Turska, i sirijskim Kurdima. Izraelsko-kurdska alijansa postaje karakteristika regiona. Kurdski čelnici su bili tako zaokupljeni sopstvenom situacijom da su svoju sudbinu vezali za američko-izraelski kartel. Kao da nisu primjetili stratišta u Palestini. Opet im slijedi razočarenje. Naravno, i razumljivo, mnogi Sirijci proslavili su Asadov odlazak, baš kao i Netanyahu i Washington. Taj savez je sklopljen u paklu. Vijesti koje stižu iz „oslobođene“ zemlje nisu dobre. Ubistva iz osvete su u punom zamahu. Sirija više nije suverena država. Završio se postkolonijalni period. Sjedinjene Države žele da pobjeđene teritorije usvoje zalivski model, što neće biti lako.

Iran

Zašto Izrael tako očajnički želi nokautirati Iran? Njegovi cionistički lideri doživljavaju kao pretnju svaku suverenu i dobro naoružanu državu u regionu. Tokom posljednjih 25 godina služila ih je sreća: Irak je uništen, Libija podjeljena, Sirija predata tursko-izraelskoj kombinaciji, koja je sklopila dogovor s dijelovima baatističkog aparata. Ali neke posljedice nisu bile planirane. Odluka Sjedinjenih Država da promjene režim u Iraku 2003. značila je predavanje određenog nivoa vlasti tamošnjim šiitskim klerikalnim organizacijama. Time je preko noći promjenjen i status Irana. Sa svojim istovercima na vlasti u Bagdadu, Islamska Republika, jača i utjecajnija nego ikad ranije, postala je glavni faktor u regionu. Uz to, ona je mogla relativno brzo doći do nuklearnog oružja, pa se cionistički vojno-obaveštajni sistem osjetio ugroženim. Mada cijeli svijet zna da Izrael ima 300 nuklearnih bojevih glava i projektila koji mogu stići do bilo kog mjesta u Evropi ili centralnoj Aziji, svaki potencijalni suparnik mora biti uništen.

Za Sjedinjene Države opasna je kombinacija iranskog suvereniteta i nafte. Wasington želi kontrolirati i jedno i drugo kako bi Kina i Rusija zavisile od toga da li će im Amerika dati zeleno svjetlo za trgovinu sa Islamskom Republikom. Klerikalno vođstvo je pak podjeljeno. Muškarci s turbanima već su bili prevareni. Podržali su Sjedinjene Države u Iraku i Avganistanu i malo šta dobili zauzvrat. Njihov antiimperijalizam je budalast. Nacionalni interes je ono što je zaista važno – a za njih to znači da je bitno spriječiti krah klerikalnog sistema. Drugu pobunu poput one iz 2022. treba onemogućiti po svaku cijenu. Izvještaji iz Teherana govore o tome da ovih dana mnoge žene šetaju ulicama nepokrivene glave, baš kao u Bejrutu. Suspendiran je zakon o „hidžabu i čednosti“, koji je usvojen u parlamentu. Ali stanovništvo je teško pogođeno ekonomskom krizom koju su izazvale američke sankcije i čiji su simbol rasprostranjeni prekidi snabdjevanja električnom energijom. Urbana srednja klasa mrzi režim. Neki bi se radovali promjeni koju bi donijela spoljna intervencija, ali mnogi više vole relativni mir i sigurnost svoje države u poređenju s pustošenjem koje su zapadne intervencije donijele njihovim susedima u Avganistanu i Iraku. Operacija poput sirijske ovdje bi bila bezmalo nemoguća. Koliko god da su uzdrmani nedavnim porazima, pasdarani, čuvari Islamske revolucije, nisu slab protivnik; u zemlji ne postoji snaga koja bi mogla vojno da ih porazi. Moglo bi se desiti da budu isprovocirani da sadašnji režim zamjene tvrđom linijom. Uprkos porazima u Libanu i Siriji, iranska vojska još je u stanju da uzvrati udarac Izraelu. Ako Trump bude suviše zahtjevan a Vrhovni vođa popusti, ne može se isključiti odgovor pasdarana.

Izrael – Palestina

A šta je s Izraelom? Noam Čomski i Norman Finkelstein, dvojica vodećih jevrejskih kritičara Izraela koji decenijama podržavaju protivnike rješenja jedne države, sad javno govore da Izrael više ne treba da postoji. Naravno, oni misle na Izrael kakav postoji sada: na državu aparthejda i doseljenika, kolonijalno čudovište koje se sveti palestinskim Arapima, od Nakbe 1948. godine do danas, za patnje koje su Evropljani nanijeli Jevrejima. Uprkos nekim neslaganjima oko toga da li bi trebalo zauzeti pomirljiviji stav prema arapskom nacionalizmu, većina cionističkih čelnika je 1948. odlučila da se drži sila koje su ih stvorile i da zanemari Staljinovu pomoć u vidu češkog oružja. Otud odluka da se pridruže Britaniji i Francuskoj u invaziji na Egipat 1956. i pokušaju da obore Nasera. Uradili su to bez američkog dopuštenja i Ajzenhauer je pomodrio od bijesa. Ni Izrael ni Britanija nisu ponovili takvu grešku.

Ali problem je ostao. Revizionistički izraelski historičari kao što je Beni Moris objavili su korisno istraživanje u kom su raskrinkali Nakbu, ali je Moris ipak nastavio pravdati Izrael. Kao bivši pripadnik paravojne jedinice, Moris je priznao da je istina sve što su govorili palestinske vođe i intelektualci. Da, sela su prisilno pražnjena, kuće su otimane, izraelski vojnici su silovali arapske žene. Da, počinjeni su masakri. Pa šta? Prevladao je nadmoćni društveni poredak, a etničko čišćenje velikih razmjera je ključno za cionistički projekat. Kao što je rekao novinaru Haaretza: „Čak ni velika američka demokratija nije mogla biti stvorena bez uništenja Indijanaca. Postoje situacije u kojima opće dobro opravdava grube i surove postupke koji su počinjeni u historiji.“ Takvi argumenti jevrejskih suprematista su uobičajeni u današnjem Izraelu; najmanje 70 odsto njegovih građana podržava genocid koji je u toku. Cilj cionističkih prvaka, bez obzira na partijske razlike i doktrinarne podjele, uvijek je bio stvaranje Izraelske zemlje (Eretz Israel). Izmišljena istorija, budalasta upućivanja na Stari zavjet, omalovažavanje genetičkih i arheoloških svjedočanstava, stalno pretvaranje Holokausta u opravdanje i oružje – sve je to pokazivalo da s Palestincima nikad nije bio moguć miran dogovor.

Beni Moris je upravo izložio novu analizu promena u izraelskom društvu poslije 7. oktobra. Započeo je tvrdnjom da Izrael u ovom trenutku ne vrši genocid u Gazi: „Griješe i haški tužilac i svi učeni profesori, od Omera Bartova nadalje, koji govore o genocidu.“ Ne postoji namjera da se Palestinci zbrišu s lica zemlje: „Mnogi od njih su bili ubijeni, ali to nije strategija.“ Ipak, piše Moris, genocid se može dogoditi u bliskoj budućnosti: „Izrael je možda na putu da to uradi i već je duboko u petlji koja vodi do masovnog ubistva oblikujući srca i umove javnosti.“ Neki su možda već stigli dotle;s pominju „Amelek“, biblijskog neprijatelja kog treba istrijebiti i pritom namiguju prema Palestincima; govore o njihovom iskorjenjivanju, egzilu i premještanju – baš kao nacisti pre 1940, kaže Moris. Religiozni cionisti priznaju želju da Nablus i Dženin sravne sa zemljom:

„Dehumanizacija mora uzeti maha pre nego što počne da se događa masovno ubijanje. Nekad davno je jedan izraelski ministar govorio o ʼbubašvabama u bociʼ i zbog toga je prekoren. Danas je to prihvaćen riječnik. Čini se da je jevrejska javnost ravnodušna prema masovnom ubijanju u Gazi, pa i prema ubijanju žena i djece. Ne uznemirava je izgladnjivanje Palestinaca na Zapadnoj obali koje je posljedica zabrane rada u Izraelu, kao ni nasilno uznemiravanje tamošnjih Palestinaca, na primjer prošle godine kad su mnoge od njih ubili doseljenici.

Očigledna je svakodnevna dehumanizacija i mimo vojničkih svjedočenja: ubijanje civila u Gazi, okrutnost vojnika i zatvorskih čuvara koji polugole zarobljenike, kako pripadnike Hamasa tako i civile, vode do logora, rutinsko prebijanje i mučenje u logorima i zatvorima. Jevrejska izraelska javnost ravnodušna je prema svemu tome, a očigledno su ravnodušni i odgovorni političari. Neprestano ih zasipaju činovi nepravde i korupcije, manipulacije sa svih strana, pa su nemoćni pred poplavom surovosti. Sve su to znaci dehumanizacije koja prethodi genocidu i podstiče ga.“

Za razliku od BBC-ja, CNN-a i francuskih televizijskih mreža, Moris želi objelodaniti tu dehumanizaciju. Iahko on nije ravnodušan, njegov cionizam je neuzdrman, i on jednako okrivljuje Palestince za „dehumanizaciju Jevreja“. Tačno je da su iskorenjivanje Palestinaca iz 1948. i ugnjetavanje koje trpe na Zapadnoj obali od 1967, „često brutalni i uvijek ponižavajući“, utjecali na stanje arapskih srca i umova, priznaje Moris. I ono je dalje produbljeno „masovnim ubijanjem i raseljavanjem tokom posljednjih 15 mjeseci“. Onda se istoričar „vraća u historiju“, poput Netanyahua i svog oca (takođe historičara), i opisuje sve masakre koji su počinjeni nad Jevrejima, „uglavnom od kršćana, ali i od muslimana“, tokom prethodnih 2000 godina.

Moris želi drugu državu za Palestince, ali zna da je to „nezamislivo“; a ako nema druge države, onda će doći do „pravog“ genocida. On se ne zadržava mnogo na pitanju ko je onemogućio drugu državu – PLO? Hamas? Ili cionistički entitet čije „etničko čišćenje“ nastavlja braniti? Sva svedočanstva pokazuju da je Ben Gurion pokrenuo Nakbu 1948. On je Izraelskim odbrambenim snagama naredio da ubijaju Palestince ako se budu odupirali protjerivanju, a oni su to činili. U moralnom smislu nema nikakve razlike između Ben Guriona u to vrijeme i Netanyahua danas.
Prije 20 godina hebrejski pesnik Aharon Šabtajupozoravao je svoj narod na Ben Guriona:

Nostalgija

Mali zdepasti čovjek
s bičem u ruci
u slobodno vrijeme
prelazi prstima po dirkama pijanina…

On će riješiti ekonomske probleme:
nezaposleni će opsluživati tenkove
ili kopati grobove.
A kad padne veče,
Slušat ćemo Schuberta i Mozarta…

Ali sada, koga ću sresti
ako izađem na večeru?
Gramšijeve tamničare?
Koja će galama dopirati
kroz prozor prema ulici?

A kad se sve završi,
moj dragi, dragi čitaoče,
na kojim će klupama morati sjediti
oni među nama što su vikali
“Smrt Arapima“
i oni što govore da „nisu znali“.

Tragedije su se namnožile otkad si napisao ove riječi, dragi Aharone. Mnogo godina sam vjerovao da postoje dvije mogućnosti. Dvije države iste veličine ili jedna država sa istim pravima za sve. Da je cionizam bio tome sklon, i jedno i drugo bi bilo moguće ako ne i sasvim zadovoljavajuće. Ali Ben Gurion, Moris, Begin, Šaron i Netanyahu su na kraju prevladali. PLO je i dalje vjerovao da će Sjedinjene Države podržati sporazum, ali se konačno predao u Oslu. Izrael se sad ponaša kao mlađi partner Velikog Sotone. Vođe moraju biti ubijene? Zemlje moraju biti bombardirane, podjeljene i opet bombardirane? Just do it. Zauzvrat, Izrael može prožderati još Palestinaca. A ako milion i po Palestinaca ne žele postati izbjeglice, da li će cionistima biti dopušteno da ih sve istrijebe? Na kraju krajeva, sami su krivi, prije svega zato što su Palestinci.