Ako nešto može poći naopako, poći će naopako. (izreka američkog inžinjera Edwarda A. Murphya, poznata kao Marfijev zakon)
Kosmogonije su me oduvijek zanimale.
Kako je to usmeno i pisano naslijeđe od drevnih doba sačuvano u mitološkom obliku, prenošeno i dostupno do današnjih dana, te s obzirom na to da se razne grane filozofije i fizike kosmogonijom bave nesmanjenom silinom do aktuelnog doba, zapitala sam se postoji li neki arhetip (biće, pojava, svojstvo) koji kosmogonijama nije obuhvaćen, a morao je biti njihov dio.
Možda i centralni stub.
Uporno odsutni arhetip
Dosjetivši se šta bi to moglo biti, prvo sam analizirala razloge zbog kojih bi kroz cijelu istoriju ljudske civilizacije to bilo uporno ignorisano.
Pod ignorisanjem ovdje podrazumijevam tihi kolektivni zaborav ili nedosjećanje, odsustvo koje samo po sebi znači nelogičnu prazninu o kojoj se, međutim, ćuti i koja nikako da se jasno artikuliše.
Većina, ako ne i sve kosmogonije naglašavaju poredak i red – sumerske, indijske, staroegipatske i grčke, nordijske, kineske, mezoameričke… Samim svojim ustrojem, svojom pričom, kosmogonije posredno govore o redu kao o kosmičkoj nužnosti.
U sociološkom, pa i u primitivno političkom kontekstu svrha kosmogonije je da legitimizira poredak.
Haos, majstor grafike Wenceslaus Hollar, XVII vijek
Ako u početku nije bila baš ova namjera, baš ovakav plan, baš ovakva riječ iz koje je Budi! postalo baš ovakvo kakvo jeste, odakle autoriteti na zemlji crpe svoj legitimitet, odakle snaga i božansko pravo za utemeljenje vladarske loze, zašto su rituali baš takvi kakvi jesu – sveti i nepromjenjivi, odakle dokaz da je izabrani etički red, kao slika etike višeg reda, baš onaj najbolji?
Ako nije bilo namjere i plana da ovo sve izgleda baš tako kako izgleda, da se stvarnost udvaja na unutrašnju i vanjsku, da se jezici uče izvana umjesto iznutra, ko bi uopšte bio smatran dovoljno vještim da bude zakonodavac?
Psihološka potreba za mitom
Ne usuđujem se tvrditi da gore istaknuti Marfijev zakon jeste ta zakonitost sa kojom počinje svaki naum kao svrha volje, a onda se mukotrpno ispravlja, prepravlja, počinje iznova ili predstavlja nešto posve novo u odnosu na ono što je zamišljeno.
Neću to tvrditi, iako se u mome slučaju uglavnom zaista i ponaša kao zakonutost.
No, je li opravdano upitati da li bi nasumičnost mogla biti ta zakonitost?
Koliko puta izvjesnost biva poražena od nasumičnosti događaja?
I, zašto nasumičnosti nema u našim kosmogonijskim mitovima?
Bog Stvaratelj, Bible moralisée, Francuska, XIII vijek
Odgovor na ovo pitanje mogao bi ležati u čovječijoj potrebi za sigurnošću. Djeluje umirujuće kada mit preobraća nasumičnost i nepredvidivost u našem življenju u neku naraciju, neki dizajn sa svojim uzročno-posljedičnim odnosima: ako bude ovo, biće ono.
Kosmogonije ‘na tragu” zagonetke
Majanski i drugi srednjoamerički kosmogonijski mitovi govore o pokušajima bogova da naprave čovjeka, pa to čine od blata, drveta, kukuruza. Ljudi se “prave” iz više pokušaja, jer raniji modeli propadaju.
No, ponovni pokušaji i ispravljanje ovdje ponovo nemaju kosmogonijski nego antopološki karakter, jer svemir već postoji.
Sve što čovjek stvara nosi trag slučaja i promašaja. Nije jedan pronalazač krenuo da pronađe jedno, a izumio je drugo.
Amerika je pronađena tako što je tražena Indija.
Svjetski jet set sada uzima lijek za dijabetes kao preparat za mršavljenje. Nemam podatke, niti sam ih provjeravala, ali me ne bi začudilo da je više pakovanja ovog lijeka prodato da bi se (s)mršalo u odnosu na prodaju u svrhu njegove prvobitne namjene.
Ako se dijalekti, pa i sami jezici razvijaju kao deformacija zvuka, značenja i iskrivljavanja u grafičkom predstavljanju i tumačenju simbola (znakova), kako je onda čovječanstvo u najvećem dijelu svojih kosmogonija moglo misliti da je svijet odjednom nastao besprijekorno?
Primordijalna voda – Nu, Inertno Jedno Vode, podiže solarnu barku s novorođenim Suncem iz voda stvaranja prema egipatskoj kosmogoniji
Na nivou dječijeg, intuitivnog posmatranja svijeta opažamo neravnomjernost krajolika, nepravilnost tijela, nepredvidivost vremena, dok na naučnom nivou opažanja strukture uočavamo niz nesavršenosti ili pukotina u savršenosti stanja – kvantne fluktuacije, inflaciju, spontanost simetrijskog loma (fizika), mutacije i genetički drift (biologija), emergencija iz nelinearnih sistema (matematika).
Greška kao “majka stvaranja”?
Zaista, kada razmislim, malo je toga u ljudskom iskustvu što je, na duge staze, tako stvaralački potentno kao greška.
Evolucija zavisi od mutacija.
Novi umjetnički stil, posebno u slikarstvu ili kiparstvu, često počinje lošim potezom, a u muzici elegantnom naznakom disharmonije.
Revolucionarna naučna otkrića, danas čini se sve rjeđa, nerijetko izrastu iz eksperimentalnih neuspjeha.
Psihološki rast se najbrže i najefektnije rađa iz krize.
Zašto su onda kosmogonije greški oduzele pravo da bude posmatrana kao moguća stvaralačka sila?
I da li nastojanja da se ona kao možebitni važan uzrok zaobiđe možemo podvesti pod namjerna, sistematična, gotovo urotnička?
Kosmičko jaje, mitološki motiv koji se može pronaći u kosmogonijama mnogih kultura i civilizacija, uključujući praindoevropsku mitologiju
Entropija je takva, ona je savršena. Svaki dio sistema nalazi se u istom stanju, sve je savršeno uravnoteženo.
Teoretičari tvrde da će upravo entropija jednoga dana biti smrt našeg svemira.
No, ako vjerujemo Majama i drugim drevnim narodima koji su vrijeme posmatrali ciklično, u krugovima konstantnog umiranja i rađanja, savršenstvo ponovo neće moći podnijeti svoju potpunost, jer potpunost podrazumijeva lišenost težnje da stvara već potpuna per se, i prva vibracija iz tog nezadovoljstva, ta prva greška u uravnoteženosti sistema, ponovo će napraviti prvu razliku.
A razlika, ma koliko da je mala, ima čudovišnu snagu. Mala greška u sistemu – sićušna razlika automatski mijenja sve važeće odnose i nastaje nešto potpuno novo.
Odličan tekst❤️. Kad napraviš ‘grešku’, tjera te i da budeš savršeniji, vještiji, onda ona ide u dva smjera, bukvalno je win-win💜
Neodoljive su.
Učenje kroz sistem pogrešaka i ponovnih pokušaja nekad je bio izrazito hvaljen model u pedagoškoj nauci.
Bojim se da tu nauku uskoro možemo ugasiti.
Sada mi na pamet pade da me, putujući, uvijek najmanje fasciniraju zemlje sa izraženim poretkom i redom koji garantuje izvjesnost. Kao po pravilu, tim zemljama nedostaju boje.
Lično iskustvo izraslo iz tekških lekcija nezamjenjivo je. Tu zaobilaznih puteva nema, jer na nekom modelu, ma koliko da je tehnika učenja usavršena, ne možeš izgraditi otpornost, izdržljivost, stvarnu, proživljenu vještinu.
Materijal se posredno ne gradi. Ili jesi ili nisi.
Ja sam oduvijek smatrala da ništa ne ide “naopako”, samo ne ide onako kako mi hoćemo… al zapravo uvijek nekako ide onako kako treba, samo se nama u trenu čini da ne ide…
Marfijevo naopako u ovome kontekstu upravo čitam kao ono što ne ide onako kako mi (voljno) hoćemo.
Poenta je upravo to da i sa “greškom” ili možda upravo zbog nje uvijek ide baš onako kako treba.
Terminološke razlike, detalj.
Ja to zovem “gurati vrata na kojima piše vuci” 🤣
Napravljeno da se vuče, ne ide kako ti hoces nego kako je projektovano, a ti sad možeš u filozofiju o tome i dalje ih moraš povući da bi izašao
Ma, možemo mi sada filozofirati koliko hoćemo, ali je u mome iskustvu Marfijev zakon tu najpouzdaniji – ako piše “Vuci”, ja instinktivno guram, a ako piše “Guraj” ja instinktivno vučem🤣
Evo, mogu se opkladiti da je i kod tebe ista situacija😛
Ta mi je rečenica refleksija svega u životu… nešto kao životni moto
Šta misliš, kolikom procentu populacije se dešava isto?
Ili je do toga što to mimo svoje volje pamtimo intenzivnije i duže u odnosu na situacije kada iz prve prođe smoothly?
Ili smo od onih što hoćemo da “je sve po mom”, pa belaj kad ne može tako 🤣
Jbg, subjektivnu stvarnost ne treba zanemarivati😛
Ma, nije belaj, šta ćeš?!
Navikne se čovjek.
Ta tvoja tolerantnost, učtivost, to tvoje strpljenje prema pojedincima, da li je to vrlina ili greška?
Očito je greška, ali ta greška ode u pravcu gdje na kraju sve opet ispadne dobro 😊
Nije to greška, to je promišljeno.
Dobro je unutar zakonitosti izvjesnog, ako mu se povjeri povjerenje.
Ali ne ide bez discipline.
Svidja mi se, ako već imaš vremena i volje. Cijenim to kod tebe. Rijedak je to kvalitet.
Dođe u paketu rada na sebi, pa se vrijeme podrazumijeva.
Drago mi je, hvala ti😊
Postovana blogerasice…promisljeno te molim da obrises moje komentare.
Draga mi je tvoja tolerancija ali…ispuni i Ti moju dragost kada te nesto molim a molim…obrisi moje komentare u posljednjem i predposljednjem tvom postu.
Hvala ti na trpljivosti i razumijevanju
Okno, ispunila sam tvoju želju.
Morala sam obrisati i svaki svoj odgovor na tvoj komentar, ali nema veze. Ubuduće ću imati na umu da je to mogući kolateral, pa ću se tako i odnositi.
Da, kao blogger.ba dopisnica iz Amerike, mogu potvrditi da često u poslovnim krugovima (a ponekad i van njih) evociramo Murphy’s Law. Pogotovo kad više stvari krene nizbrdo u istom danu. Nekad nam dođe kao neka vrsta gorke utjehe. ☺️
O da, to je posebna zakonitost, dodatak jelima. Ako jedno krene naopako, povećava se vjerovatnoća da će se situacija usložniti i da će se otvoriti čitav bad luck niz.
Nije mi jednom inače pouzdan printer stvorio problem jer misteriozno neće baš u času kada se najviše žuri i kada je deadline odmah.
Valjda i mašine očitavaju tu hektiku, promjenu u frekvencijama, šta li?
Ne vjerujem u ideju da greška ima neku čudesnu snagu da mijenja svijet. Greška je greška – pogrešan korak, omaška, nešto što se desilo mimo plana.
Ako iz nje nastane nešto novo, to je prije svega rezultat slučajnosti, a ne stvaralačke moći greške.
Često se kao primjer navodi otkriće penicilina. Istina je da je Fleming slučajno ostavio otvorenu posudu i da je na njoj narasla plijesan. Ali da je to bio neko drugi, vjerovatno bi rekao: “Ups, pokvarilo se” i bacio sve.
Ono što je bilo ključno jeste njegova sposobnost da u toj slučajnosti prepozna nešto vrijedno.
Dakle, nisu greške te koje stvaraju čuda.
Čuda stvara mozak koji zna šta radi…i ponekad njegova sposobnost da u nekoj slučajnosti prepozna potencijal za nešto novo.
“Ne vjerujem u ideju da greška ima neku čudesnu snagu da mijenja svijet. Greška je greška – pogrešan korak, omaška, nešto što se desilo mimo plana.
Ako iz nje nastane nešto novo, to je prije svega rezultat slučajnosti, a ne stvaralačke moći greške.”
Kako različito razmišljamo.
Mimo razmatranja u ovome tekstu, ja baš ne vjerujem u slučajnosti, mislim da su i one ugrađene u pattern i mislim da upravo tu i leži ljepota misaone “ogromnosti” kojoj nismo dorasli.
A u grešku baš vjerujem, i to grešku iz našeg ugla gledanja, jer samo to i imamo (naša perspektiva je pojmovno određuje, ne znam kako bismo drugačije onda to uopšte razmatrali, ako nismo u svojoj perspektivi – onoj sposobnosti, takvoj kakva jeste, da pojmimo).
Svako odstupanje od izvjesnog i pretpostavljenog, koje se odvija mimo očekivanog poretka stvari, svaka razlika koja onda uspostavlja nove odnose, za sobom vuče drugačije potencijale od prvobitno namijenjenih iz naše perspektive – sve to pojmovno doživljavam kao grešku.
Opažajno i iskustveno, greška je svuda oko nas. Ona je također izvjesna, u tkanju je, ali ne poznajemo dinamiku njenog javljanja.
Mislim čak, a naravno temeljno sam neobaviještena tu i sada mi pada na pamet da ChatGPT zamolim za pregled moguće literature… mislim da nije ni bilo matematičara, npr., koji je pokušao postaviti formulu za predviđanje dinamike javljanja čiste greške, ovako kako sam je ovdje pojmovno definisala.
Možda griješim, ali mi izgleda da ti ovdje zauzimaš perspektivu višeg reda iz koje odlučuješ gledati na stvar. Ja se, doduše imaginativno i spekulativno, držim onoga s čime raspolažemo.
Dobro si obrazložila ovo za Fleminga, ali da tog njegovog “pogrešnog poteza” nije bilo, da je nastavio disciplinovano, u detalj, nadzirati svoj tim kako bi ono što je naumio doveo do perfekcije, da se nije desio taj incident odstupanja, iskakanja iz procedure koju je Fleming prvobitno zamislio (otvorena posuda kontaminirana mikrobima uslijed zaboravljenog otvorenog prozora u laboratoriji) – ne bi ni postojala mogućnost da kasnije shvati da je taj penicilin upotrebljiv kako je upotrebljiv i koliki potencijal za dobrobit čovječanstva nosi. Bar tada, u konkretnom slučaju, bez te greške, ništa od toga ne bi bilo moguće, ali bi se ona, izvjesno je, desila kad tad, na način da u saznavanju njenog potencijala učestvuje neko ko ima ljubopitljivost i osnovne sposobnosti da spozna šta je to nešto “novo” što je nastalo i koja mu je moguća primjena.
Ne govorim ovde o višoj sili, sudbini ili kosmičkom planu. Govorim o običnim, ljudskim greškama, omaškama, previdima, nesporazumima koji nastaju jer smo nesavršeni i ograničeni. Upravo zbog toga ne vjerujem da greška ima stvaralačku moć.
Poštujem različita mišljenja, naravno. 🙂 Ali reći da greška ima stvaralački potencijal meni lično djeluje kao romantizacija nečega što je po svojoj prirodi pogrešno. Da greška zaista nosi stvaralačku silu, svijet bi danas bio idealno mjesto, jer grešaka ima svuda i stalno. Ali znamo da to nije tako.
Takođe, pitam se odakle ideja da bi se ta greška „kad-tad“ svakako dogodila? (pencilin) To „kad-tad bi se dogodila“ mi zvuči kao pokušaj da se grešci retroaktivno da smisao kao da je ona neizbježna i samim tim opravdana. Ali takav stav nije ni logičan ni pošten. Ako prihvatimo da se greška „ionako dogodila“, onda se gubi smisao odgovornosti, izbora i promišljanja. Sve postaje neka vrsta unaprijed napisanog scenarija, a to više nije ljudski, nego fatalistički pogled na svijet.
Zato stojim pri svom stavu da greške jesu greške, i ne treba im pripisivati moć koju nemaju. Ono što zaista mijenja svijet jesu ljudi, njihova pažnja, volja i sposobnost da u neredu prepoznaju priliku. 🙂
Ok., nije nužno da se baš moramo složiti i super je što je tako🤗
Drago mi je što sam pročitala i ovaj dodatak.
“Takođe, pitam se odakle ideja da bi se ta greška „kad-tad“ svakako dogodila? (pencilin) To „kad-tad bi se dogodila“ mi zvuči kao pokušaj da se grešci retroaktivno da smisao kao da je ona neizbježna i samim tim opravdana.”
Da, ja zaista mislim da je greška, u značenju koje sam joj dala u prethodnom komentaru, ugrađena u tkanje, u samu strukturu.
Uopšte je ne posmatram kao nešto što je opravdano ili nije, nije na meni da o suštini strukture donosim takav (pa i etički) sud, ne smatram to svojim diskrecionim pravom, ali nalazim da je organski dio stvarnosti, da se veoma često pretvori u priliku i sve mi je to prilično uzbudljivo.
Da, vidim ljepotu u tome🤍
Meni ovo gore baca ko sa tvornicarem kad bi zaredali u komentarima, pa dodje do bitke😂😂😂
Mala, smiri se!😛
Znam ponesto o ovome, ili sam zaboravila, pa je obnova gradiva.💯
Jebo chatgpt😎🤘
Pretpostavka je da znaš, jer mi znamo da si se/da se (polu)profesionalno baviš izradom fantazijskih crteža, često s mitološkim uzorkom. To znači da si mitologiju, kao kćerku kosmogonija, morala aktivno istraživati.
Komentar sam shvatila i kao kompliment. Hvala ti, drago mi je🤗
Da ponesto sam radila na tu temu, radila sam cak za astrofiziraca u Edinburgh firma za table games , to su bili putovanje kroz vrijeme,kvantna sranja i tunneling,multiversumi,pa i morala sam cak raditi na skicama za letjelice spaceshipove i oruzja kao 3d modele i unutrasnje ilustracije knjiga i spilove karata.Bilo je posla.
Da nije kompliment,rekla bi ti jebo ga,jedina ti seres po blogu i mi ovako po komentarima💀
Oooo, to baš zvuči zanimljivo.
Smiješ li nam dići koju od tih skica, bar raw verziju, ili je to sve otkupljeno, pa ne smije zbog prava?
Pa, ako smiješ, onda kažeš koju riječ o principu, na šta si trebala paziti, šta si morala istraživati.
Hajde bona, daj nam tako nečega, totalno nedostaje na blogu.
Šta ću kad sam old school, volim kada se bloger potrudi oko posta😇