dok zemlja upravo vari tehnološko nebo
mučeći se da bića oslobodi valjajućeg
nemira, dubokog i tihog, na štetu
svojih rana
kapa mi s krila, s kojih ovaj put neću
pasti
među lovce,
svoje vjerne replike,
okrenute svojim malim mozgovima u kojima se kuhaju
vradžbinske čorbe napuhanih važnosti.
odijeljeni svjetovi,
osiljeno zaključani,
naoružani da zaštite svoje crno
ispod nokta
dok u daljini negdje, u preklopljenom vremenu
čist zvuk frule fauna
uokviruje potoke i bdije nad iscjeljujućom maglicom
što razdvaja električnost od etra i
hrani listove.
lovci su završili gdje pripadaju
u neznanju,
padam i ja,
padaju i oni koji poznaju jezike,
padamo gledajući kako se nevinost diže,
naivnost kako svoju majku štiti;
padamo umireni što priroda uzima svoje
spremajući snage za još jedan
krug.
neki od nas zahvalni,
neki bijesni,
a neki
nesvrstani kao ja,
snažni nad frekvencijama uništenja
jer mi, kao,
ne mogu ništa.
kao, srediće se,
kao, neko će drugi krvariti,
kao, lovci su jadne nakupine
polusvjesnog materijala,
jednostavno navijene da nastavljaju;
kao, život će nas nadživjeti
i hoće
ali u pjesmi fauna piše da ovo nije morala biti naša strana
pa se ni na vrištanje više ne odlučujem
zajedno sa prijateljima
ćuteći, i kukavički i hinjski,
dok zemlja upravo prima
naše veličanstveno smeće,
a mi
uobičajeno u neznanju
koji joj je to
po redu
put.
