Zadnje sobe

Upravo slušam Dvornika, ti, ti si mi u mislima, ti, ti si mi u grudima, i umjesto da se bavim stihovima, ja se, kao i obično, bavim njime; kako je bio, kako je živio, kako živi danas Dino.
Oni što ne umiru.

Ili je to sve možda kanalisanje gdje može onoga što ne može.
Stara moja tehnika; prevari se, pa koliko god da takav trenutak može izdržati. Pošto kratko traje, nije ni do tehnike, ni do trenutka, nego do mene, mora da je do mene.
Ako se ne možeš provući negdje sa svim svojim ukrasima, jednostavno odbaci sav višak, odreži sve što smeta; padne kaplja tu i tamo, ko jebe kaplju, nije joj prvi put.
Nadajmo se da nije i posljednji. Kako god, naučila sam disati i kada sam to naučila obećala sam sebi da više nikad neću nedisati, pa eto.

Pošto je naravno prošao trenutak u kojem sam, na trenutak, uspjela prevariti sebe, moram, moram smisliti nešto drugo, uzbudljivo a bezopasno, kriptično nešto s čime bih se bavila s ovih 70% dok je 30% zauzeto za sve drugo.
Nije baš dobro kada ti je 30% optimum za sve drugo. Ti srećna, svi zadovoljni, a ovamo ti visi 70%.

I naravno da postaje zeznuto kada ti se desi, kao jutros rano rano, da zauzeto bude gotovo sto posto, osjetiš tu integrisanost i kako se jedno u drugo uklapa; valjda su to ti moji zaboravljeni srednjovjekovni trubaduri podrazumijevali pod ekstazom, pa je provlačili kroz milion zadivljujućih kriptičnih slika, a ja svaki put, gotovo u svakom životnom dobu – jer je on kriv što mi je, zaljubljen u moju profesoricu baleta, čitao te spjevove još sa šest – svaki put u te slike zurim kao u najveću tajnu, ogromniju od ičega drugog.
Poslije toga uzmaka nema; nepovratno znaš šta je pravo, a šta krivo, tačno znaš kojom stazom moraš krenuti, ako je nema prokrčićeš je nabrzaka, uzdavši se da ćeš i na toj stazi samoprevare i simuliranja pronaći nešto dovoljno dobro pravo, supstituciju, zamjenu lica za sebe koje će dobro, s neprimjetnim naporom, što neprimjetnijim, odigrati sve da svi budu srećni i dobiju ono što im treba.

Ah, pa da toga nema ne bi ni pisala, zar ne, zar ne?, govori ona mudra i uvijek staložena ja, uvijek spremna izvući ono najdublje, najbolje, stvaralačko. Ono što mijenjaju za optimizam.

Uvijek se može roditi nešto divno, ako se već ne može roditi ono što želiš da se rodi.
I eto, jeste, to je sve, odgajanje sebe, iznova i iznova; pazi, lomljivo je, jako je lomljivo, a ti to, po običaju, možeš u svojoj ljepoti ostaviti tako kako jeste i još dodati koji isklesani ukras od leda, što će govoriti istim jezikom kao bijeli lotosi, samo tih par trenutaka dok se ne istope zbog gotovo neizdržive nježnosti okolo.
I što će uopšte onda riječi kao riječi, kada mogu riječi kao slike – nepotrebno je objašnjavati ono za što niko nije ni zatražio objašnjenje.

Tako je, odreži višak, odreži ga i sada, nemoj nizanjem ovih slova odlagati taj trenutak! Zašto ti je uopšte toliko teško odvojiti se od tog nepotrebnog viška? Ako ga ostaviš, i sama to znaš, prije ili kasnije postaće škart; lijepi ukras koji neko čuva u zadnjoj sobi jer mu se nigdje drugo ne uklapa, ali ipak samo škart. Znaš to, zar ne? Pa, i ti imaš tih prekrasnih škart ukrasa, tamo u zadnjim sobama. Znaš tačno koji su, i izgovoreni i neizgovoreni.
Ponekad navlačiš uloge od onih koji su ih tako prekrasne stvorili, pa ih kroz pisanje ili misli oslobodiš prašine, kažeš im da su ti jako vrijedni, i jesu, ništa nisi slagala. I niko nije kriv, nije bilo vrijeme i nije bila dob, nisu bili talasi, negdje su bile plime a negdje oseke, a negdje pučine; negdje su ti bile pučine bez ikakvih struja i zato ti je posebno krivo što ti je to tako u tebi bilo, što nisi osjetila, pa te ukrase posebno, posebno maziš.

A ona ipak pomalo živa ja, pomalo kao drčna ja ne da ono svoje, želi da prostora osvoji koliko god može; kaže, pa ponekad i galami da je sa time što želi, pobogu pobogu, ama baš sve u najboljem redu. I naravno da je i ona u pravu.
Kako to uopšte spriječiti? Kako se to radi?
Pustiš da svene? Jednostavno odustaneš?
Provučeš se kroz onoliko u koje, sužena, možeš stati?
Pa ok., da, ali da ne ostane potpuno nezadovoljna i ona pomalo živa ja, neka joj ovog zapisa, neka u njemu pleše, neka se u njega zaključa, neka ne koristi printer nego svojeručno prepiše sve one najljepše trubadurske – pa zašto je, pobogu, napravila najljepšu i najdirljiviju kolekciju ikada – i neka ona dozvoli da ono što ne može stati uvijek živi.
Evo ovdje.