Tišina i čovječanstvo

Ne pišem ovdje, a fali mi.
Posebno mi je srećan period, introspektivan period. Zato sam uvijek voljela zime; napatila bih se u njima, puno bih radila, zime su mi uvijek dosad donosile pojačan rad, a mene uvijek vuklo da prosto, uglavnom baš u tom periodu, zavirim u sebe dublje. Pa bih to radila i uz ovaj blog. Toliko bi se toga složilo važnog, neobrađenog; vježbala sam, hah, kako to nazvati, emocionalno pamćenje usred te hektike, da bih to ostavila za kasnije, a onda bih se, u tim kasnim satima već umorna a gladna same sebe, suočavala s tim grudvicama namotanih malih čuda što su čekala da budu razmotana i viđena.

Puno je puta i to noćno, kasno vrijeme, kada bih pisala, bilo nedovoljno da to uopšte pažljivo pogledam, pa bih iz toga izvlačila samo osjećaj atmosfere i oko njega plela neku priču, neke stihove, puka mašta.
Sada, eto, desilo se i to, konačno se desilo. Imam puno vremena za sebe, pa sam tek sada shvatila koliko sam promjenjiva u samo jednom danu. Kako se emocije prelivaju, kako se dan okreće, nekad je pitanje i minuta, dan se prosto vrti sa mnom u sebi.

Pa sam htjela da vam pišem…
Kada čovjeka “sluša” fiziološko zdravlje, a svi ćemo doći ili smo bili u fazama kada to nije tako, obraćajmo se trenucima u kojima možemo istraživati sebe, ma koliko da su kratki. Čovječanstvo, ovo čovječanstvo otišlo je u pravcu nekog generalnog pokreta da se sa unutrašnjim potrebama čovjeka u njemu konstantno obavljaju sahrane. Zagrću se zemljom, a onda se zaboravljaju naši najvažniji unutrašnji trenuci, taj niz iz svakog dana, ti sitni pomaci što slute o našem kontinuitetu, a mi se obraćamo s pažnjom i tada smo i drugima očekivano važni samo na neke važne, podrazumijevajuće datume. To je nedovoljno, jednostavno nismo vidjeli, nismo zabilježili, nije nam jasno gdje smo već otišli kada se napokon posvetimo sebi; teško je uvezati taj kontinuitet, šta se sve desilo u razmaku od prve sebi posvećene tišine i one naredne, i onda… nekad se desi da stojimo nad tom provalijom i pitamo se otkud to sve. Ponekad nam djeluje nerazrješivo.

Jednom sam sagovorniku rekla, a pričali smo o starom i novom čovjeku, zapravo ja sam insistirala na toj usporedbi – ko je tu više heroj. Pričali smo o nekim vremenima kada je čovjek bio više u sebi i koja su to znanja i zašto su danas zaboravljena, a ja sam branila ovog malog modernog junaka, novog čovjeka, rastrzanog u vremenu u kojem se, i u tišini, puni informacijama. To nije tišina, mi se danas i u slobodnim trenucima punimo sadržajima, čitamo, gledamo, ulazi to sve, a da ono unutra, gdje se to sve slaže, nismo ni pogledali, nismo ni sagledali, kako uopšte arhitektonski izgleda taj prostor samih nas, šta njemu zapravo treba, koje bi slike taj prostor; da li postoji tren u kojem je prosto prazan, neispunjen, da bismo se u tom tenu mogli odmoriti, smjestiti sami u sebe bez ičega drugog i sačekati da nam taj osjećaj pripadanja donese neke lijepe slike, jer to je lijep osjećaj.

Želim da vam pišem i o nečemu što sam naučila.
Uranjanju u sebe mogu prethoditi i ometati to neke ružne slike, distorzirane slike, poput u trenu umišljenih pomalo paranoičnih strahova, ili su to zakačeni, primljeni impulsi od drugih ili prosto okoline, koje u trenu, u tom danu što se odvija, odbacimo, zakoračimo preko njih, ali ih ne obradimo, ne utvrdimo odakle su. Ti nam se strahovi znaju u trenucima tog uranjanja vraćati kao distorzirane ne tako lijepe slike, nabacane scene slutećeg haosa, neraspetljano nešto, nepoznato nešto, a mi smo ipak bića stvorena da nepoznato pretvaramo u poznato, da istražujemo, da učimo, to je svrha naše svijesti. I onda, kad se suočimo s tim namotanim ne tako lijepim grudvama, mnogi od nas jednostavno odustanu ići dalje, radila sam to i ja, vjerovatno ću raditi s vremena na vrijeme i u onome što mi predstoji. Ali, želim da vam kažem da je to, da su te namotane grudve ustvari paučina, a da jeste teško ako smo senzibilnija bića, jer ipak nismo svi podjednako senzibilni. Podešenost uticaja naših osjećaja na našu ukupnu osobnost, ono cijelo naše ja, nije kod svakoga ista, vjerovatno nije ni po samom rođenju, i onda je svaki recept koji stiže spolja, van nas, svaki je, baš svaki je pomalo nedovoljan ili pomalo pomjeren u neku pogrešnu stranu u odnosu na ono što našem cijelom unutrašnjem ja zapravo treba.
Ono traži da mi budemo sami svoji iscjeljitelji, jer jedino mi to zaista zaista znamo i možemo uopšte naučiti, jedino mi imamo sve fine alate jer su oni od samih nas, a drugi… drugi mogu biti prekrasni podsticaji, a ponekad i ne tako lijepi podsticaji, ali ako osluhnemo, i za to uvijek postoji neki dobar razlog.

Čovječanstvo koje hrli u pravcu straha čovjeka od samog neistraženog sebe, nudeći mu milione gadžeta da odagna potrebu da u to istraživanje uopšte uđe i konačno se u sebi smjesti, siguran, slobodan, ne tako možda ni u vrlini, nesavršen, ali upoznat sa samin sobom i prihvaćen sobom od samoga sebe, to čovječanstvo mora proizvoditi još više šumova, prekida kontinuiteta, još više vještačkog što se kao strano tijelo ugrađuje i u meso i u duh; to je naša trenutna prognoza, to je naš pravac, a on se nikome od ljudi, ponavljam od ljudi, ne sviđa. Užasavajući je naravno.

Ponovo smo mi ti od kojih se nešto traži, od kojih se zahtijeva, a mi bi prosto da se odmorimo.
Ovo o čemu pričam odavno se naziva rad na sebi, i ja sam sama u nebrojenim prilikama iskoristila isti naziv. Čim se nešto radi, očekuje se neki rezultat, poput ostvarenja nekog cilja; sve se postavlja kao ostvarenje nekog cilja.
A ovdje ustvari nema cilja. Mi smo već taj cilj. Cilj je već u nama, a nismo ga ni svjesni. On je tu, ostvaren je već, ne mora ništa da se baš radi, to je pogrešna riječ. Mi ustvari trebamo samo da zamislimo da sa samih sebe skidamo, da upravo sada skidamo sve te vještačke zamjene za našu kompleksnost i da prosto, goli, uđemo u taj prostor samih sebe. Nismo nezaštićeni ako smo nagi, pobogu, i to nam je natureno kao program. Pa ulazimo u same sebe, tu je sigurno, tu smo samo mi, prirodno je da tu uđemo potpuno goli i da svemu onome što odbija da se otkači od nas jednostavno kažemo baj, baj, tu jednostavno upravljamo samo mi, i to je naša jedina moć.