Put u središte

Ko je ona što je okrenuta leđima, i da li ima iko da joj priđe, uključujući i mene.
Zašto se na svaki pokret k njoj pomjere tektonske ploče i izdižu ogromna gorja, stjenovita i hladna, pod bijelim nebom.
I šta bih i da joj priđem, šta bih dobio; slike koje mi želi dati, uprošćene, blage, razblažene, bez onih ponora u kojima krije svjetlost. Jer, do njih doći znači skinuti sve sa sebe. I sebe od sebe osloboditi, to znači.

Zašto je to ona, zašto nije neko drugi. Ja je i ne poznajem, niko je ne zna.
I ne znam, a to me najviše brine, da li ona zna za sve druge okrenute leđima, što uopšte ne čekaju da im se priđe nego kao koordinate sjede na tačkama vremena određujući neki okvir, neki bezlični prostor u koji može stati i ovo i ono, a ponovo će na istu tačku doći.
Ko je ona i ko su ti drugi, ako postoje, a ja ih vidio nisam. Šta su u toj priči potiljak i leđa i zašto su neki imaginativnom skloni ljudi i na potiljcima izmišljali oči, valjda da upristoje tu sliku, pomalo bizarno, poput groteske, ali ipak bližu, bližu za čovjeka.
Jer, kad ne vidiš oči, ne vidiš ni ruke, ne znaš šta ona uopšte radi; možeš zamišljati, možda prede niti, možeš zamišljati, možda piše, možeš zamišljati možda plače i kroz sebe provodi neke rijeke nakupljenih sitnih užasa, oslobađajući ljude za koje je vezana.
Sve ovo možeš pretpostaviti, misliti to možeš, ali ne znaš da li je pravo.

Da li ona na toj tački svijeta može sjediti vječno, ni to ne znaš. Možda svoju tačku kojom obilježava vrijeme može i napustiti kada se do nje dođe, kada do nje dođe ono što doći treba, ni to ne znaš.
Ali znaš, ako je na svakoj tački kao na njenoj isto, da ima svoje posebno sunce i da sa njim nešto radi.
Svjetlost svijeće povezujemo uz tamu i kada se nešto nepoznato osvjetljava, kao da su nas naučili na to; osvjetljava se blago, titravo, pomalo i da se ne osvijetli baš, da ostane u njemu tajne još. Ali ovo, ovo što je kod nje je sunce, manje od našeg zajedničkog, manje silno, nije to veliko tijelo, ali ipak sunce.
I, da li onda ona u to sunce gleda, ne znam. Da li uopšte ima lice. Da li ima jedno lice, ni to ne znam. Ali su i ona i to sunce važni, jer su na tački do koje ću neminovno da dođem.
A kada dođem, nije pitanje šta ću sa sobom ponijeti, nego šta neću ponijeti. Šta će me iznova raniti ako to ponesem, pa se toga osloboditi moram prije nego što stignem. A, toliko je toga, zar ne? Vrijednosti zakucanih ekserom za zid, uokvirenih vrijednosti bez kojih sam ništa, s čime se i njeno sunce slaže. Džepova punih neizrečenih riječi, a lako je sada izreći one koje dolaze, ali šta ću sa onima što su bile i prošle. Kako da ih se odreknem.
I bez milovanja nekih moram otići tu; onda kada na milovanja navikneš i misliš da to čini ogradu tvoga bića, a sve se ustvari promijenilo i ti samo isti pokret ponavljaš a te kose koju miluješ više i nema.

Život. On se uliva i izliva, on ustvari strukturu koju mi pišemo i nema. Ima i nema, ako pustiš momenat da sam za sebe bude, a ti u stanju da posmatraš, gdje je sada i šta je ono što od tebe treba. I kakav si ti tu, da li će ti biti žao što nešto više ne treba, a možda misliš da nemaš dati ono što treba ili si to namijenio drugome, kojeg više nema nego je drugi neko tu.
Kako se u tom vremenu smjestiti tako promjenjiv, a ostati onakav da si svoj i uopšte do toga sunca doći u koje ona gleda.
Na kraju, da li je uopšte važno to sunce, zar je to krajnja tačka, šta ima poslije nje?

U svakoj priči rečenice čine da li je dobra, nezaboravna i važna, a riječi, obične riječi te rečenice čine. Pomalo se i uplašiš kad shvatiš da riječi nema bez slova, glasova nekih, koji ništa nisu za sebe same, a ponovo ništa ne može bez njih. I onda, stajavši pred tim saznanjem koje više strukturu i nema i da bilo koju od tih slova odabereš ponovo je samo mogućnost u vremenu – onda shvatiš da ti preostaje samo tišina, tišina prazna bez ičega, za koju naravno misliš da ničega u njoj nema.
I tada, baš tada, valjda si tek onda spreman da kreneš do tog sunca i konačno pogledaš njeno lice.
Šta ćeš tamo otkriti ponovo se ne zna i to je tajna svake tajne od koje se pogoni svemir.

Fizika traga za najmanjim sastojkom, a svijest za nekom tajnom. Tako je oduvijek bilo.
Možda je to jedna te ista stvar.