Doba introspekcije: Ljepota je Ključ

Najtananije i tako važne stvari, često najvažnije stvari za naš unutrašnji svijet, ono što se zaista jedino i dešava… Ti bajkoviti realiteti za koje ustvari treba tako malo, te male svakodnevne bajke za koje se život toliko potrudi da nam ih pokaže, potpuno razastre i učini jasnim, a onda čeka jedno vrijeme da to vidimo, da se ne plašimo, da ne miješamo babe i žabe, da se opustimo, da vjerujemo.

Ljepota je i u tome što ne znamo da li smijemo ono što tako želimo. Ne ni posebno voljno, nego se jednostavno uklapa, dočeka nas, nismo ni znali, ne znamo to što se dešava i nećemo nikad potpuno ni znati.
Nije da bez tuge saopštavam ovdje da se mi znamo plašiti, ali se ne smijemo radovati. Stalno se pitamo da li se smijemo radovati i u tom pitanju, u tim mentalnim slikama koje radovanje disciplinuju, odlažemo naše radovanje. Život nam ga je dao, to je naš poklon.

Neko me je naučio i hvala mu puno, vjerovatno i ne zna da me je tome naučio iako sam mu to pokušavala objasniti jer je važno, jer je uticaj, jer me je na savršeno istinit i dobar način odgojilo u nečemu gdje jesam postala dobra.
Kada se namješta tako da sve postaje odjednom upitno, to je ta lekcija – kada se namješta tako zbog skepse, straha od radosti i lakoće, straha od upravo onoga što nam najviše treba, ne bori se protiv toga. Govori samo ono kako u tebi stvarno jeste, zaspi tom ljepotom sve ono što se od nje boji. Ne taji, ne upadaj u narative sumnje, govori i šalji ono najljepše, ne odustaj od istine i ljepote. Svijet je u tendenciji da mu postane važniji i više relevantan svaki tamni momenat, svaka iole podesna pukotina za sumnju.
To istinsko ne daj, govori ta lekcija, nemoj da budeš saučesnik ubijanja onog najlljepšeg u sebi.
A toliko često to jesmo, toliko toliko često.

Nikad mi se nije desilo da je ovoliko jasno i lijepo, a toliko odgurnuto.
Nikad mi se nije desilo da toliko toliko pokušavam, iako znam da je uzalud, ali ništa od svoje najljepše sebe ne bih bila da to ne činim i dalje.
Nikad mi se nije desilo da se toliko puta u danu molim, molim samu sebe da ne odustajem, da se ne vraćam u sivo redanje činjenica, u sivilo očekivanosti, podrazumijevanja, discipline, rutina i misaonih struktura koje su ništa drugo do platforma da odbrane same sebe i svoju ispraznost, a nakon što je došlo nešto da pokaže koliko su okvir bez ičega smislenog unutra, bez ičega što uopšte postoji i što bi trebalo da se čuva.

Jedino što je valjda pravo je pokazivanje na svome mesu, na svojoj boli i sreći, vlastitoj pažnji i predanosti, ljubavi, ljubavi…
Služi, kad ne može da ti smisao bude prihvaćen, kada se u njega sumnja, kada se i ne zna da li će doći dan kada će prestati da se sumnja – živi to, ne stavljaj istinu u lance i služi.
Ionako ti nisi ništa drugo do medij kroz koji svi trebaju naučiti ono što dolazi jer to sami privlače.
I ti privlačiš ono što ti dolazi. U ovom slučaju, a teško ti je zbog toga, jer su to možda stari dugovi ili zadatak koji si dao samome sebi, a čas u kojem si ga dao zapravo se samom ovome tebi još nije ni desio… U ovom slučaju, to je služenje.

A jedna me je druga osoba naučila da ljudima dolazi ne ono što žele, nego im uporno dolazi ono kako sa svojim željama postupaju, šta zapravo rade kada ih u njihovoj jasnoći vide. Da li u tim trenucima prevlada izrazito neudobna, naučena udobnost u obrascima, pouzdanim šemama ili ipak uspije prevladati, bar jednom, prepuštanje radosti, vjeri i nadi?
Ogromno je ovo važno, jedna od presudnih intimnih zraka svjetlosti, tačaka razdjelnica.

Hvala životu što mi je dao priliku da preispitujem sve svoje obrasce, napravim inventuru, uđem u proces prepoznavanja obrazaca i razdjeljivanja njih od čiste istine koju ne zamišljamo sami, ne upravljamo njome, nego nam dolazi spolja, od kreacije, i duboko duboko u nama nešto dira.
Hvala životu što pjev te frekvencije još uvijek čujem.
To je pjesma nad pjesmama, to je život koji vrijedi živjeti s poštovanjem i uvažavanjem, ma koliko se ništa od ovoga ne vidjelo spolja.

Hvala životu na prilici da shvatim razliku između zarobljenosti i fine slobode.
Nije to lagano, nije ništa lagano, ali je mnogo organskije, prirodnije, rasterećeno naivno, nevinije od upravljanja životom što u svakom trenutku i neizostavno štiti jednu stvar – pravo na novu dozu kontrolisanog straha.
Strah nesvjesno postane matrica, i to samo zato što ga obrascima naučimo kontrolisati. Više nije ni važno što je to u suštini strah koji naše prirode ne mogu smisliti, što im je spontano tuđ i vještački. Prihvatićemo ga i prilagodićemo se do beskraja, samo da sačuvamo naše obrasce koji ga čine kontrolisanim kada ga kroz njih propustimo.

Nisam biće straha i, vjerujte, nije to zapravo niko od nas.
Program, sasvim dobar program se da izgraditi i oko radosti, skromne, lijepe, šireće, dobrodušne, pacifistične radosti i ljubavi. Strpljive, saosjećajne, one koja uživa u svjetlu i osmijehu na licu drugoga.
Taj program, taj program pobijediće program straha i učiniće to bez ijedne žrtve, u unutrašnjim svjetovima što će se na kraju objediniti u jedinu stvarnost ovog svijeta. Svijeta u kojem se i ne zna šta je oružje, šta je odbrana, jer napad, napad na najistinskije stvari u nama nije nikada ni postojao.
To će biti doba kad pojedinačno naučimo, zaista proživimo pravo značenje virtualnog i stvarnog.
Biće to doba ljubavi, a započinje s ljubavlju prema sebi. To znači da ovo doba nema ništa sa simulacijom ljubavi prema vlastitim glumačkim ulogama.

Budite mi zadovoljni, bez sumnji, slobodni.
Tada smo zdravi, zdravi i vitalni poput svakog prekrasnog svijetlozelenog lista koji se tek rodio na granama zdrave šume i baš sada, u tih dvije sedmice dok malo ne potamni i ogrubi, priča priču o najljepšem milovanju i novim počecima.