Ti slijediš ud i glasaš rog,
okrećeš djevice.
Nad pragovima uvijek spreman,
miran,
kao rusvaj cijepaš crvene marame.
Na kamenu nad bunarom
muzike vilinske pod tobom puze.
I sve im paučine upetljaš
dok se smiješ,
u haos
i nevrijeme.
Onda malu biljku iz oluje
paziš da ne nagaze vojnici.
Obilaziš, pa razgrćeš,
iz prstiju dojiš i kraj nje
ranjiv,
tanko jedva spiš.
O ti,
najljepša pričo svoje mati.
O sine predaka,
tvoja sam.
Zadnja sa rogom,
čedna od voda iz pitomih dolina.
Kraj našega bunara,
na golom kamenu.
Divno ?
Pa i jeste Brute. Još kad se zna da je pjesma nastala nakon nešto više od zajedničke decenije kod kamena, zaista jeste?
Koliko je ovo lipo, jooooj. Baš osvježenje, kao kad se sa sunca umoran, napiješ hladne vode. Divne metafore i divna pjesma.
Kad te ovakav hladni povjetarac zadesi Vrtlože, drži ga, drži i ne puštaj!
(a drži se tako što se osvaja sloboda?)
auuu
Šta bi Lulo?
Redaju se slike.
Pa i treba tako?