Epidemija u Bosni i Hercegovini

Komentar kod Gillian Renard:

Ako je šta u ovoj zemlji istestirano i potvrđeno do krajnjih granica, istestirano je to da javne riječi, ma koliko velike ili opasne bile, ostaju prazne ljušture, nespojena slova bez značenja u toliko puno navrata.
To je protuteža potencijalu realizacije incidenata i generalno zapaljivih situacija u praksi, koje također uslijede nakon velikih i opasnih riječi.

Šta je tu sad zaista opasno, a šta jalovo u toj hiperinflaciji opasnih riječi, društvo prepušta pojedincu da dekriptuje.
Iscrpljujuća je ta prisiljenost pojedinca da dekriptuje; iscrpljujuća, otupljujuća i razdražujuća istovremeno. S psihološkog aspekta, to već nije mir, nego neko stanje između koje svakoga dana demonstrira potencijal da tako -između- ostane dovijeka ili da pukne sljedećeg trenutka.

Dehumanizirajuće je držati mlade duše u ovakvom tipu zatočeništva, a to je zatočeništvo za njih od početka takvo. Mladi, zapravo, nemaju iskustvo društvene stabilnosti.
Naša država i sistem zaražavaju naše mlade ovim sociološkim oboljenjem od samog početka.

Default image
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1099

8 0 komentara

Leave a Reply

    • Ovo je doba, Mist, kada je potpuno jasno da je neophodna potpuna redefinicija odnosa pojedinca prema sistemu koji postoji i djeluje u njegovo ime, jer (ah, znamo to odavno) taj sistem više ne djeluje u naše ime. Iako ovo nije priča koja pogađa samo Bosnu i Hercegovinu, držimo se naše države, ali imajmo na umu da se ovo dešava svuda u “modernom” svijetu i znajmo da je u pitanju talas koji možemo ili nećemo iskoristiti.

      I, ok., sistem ne djeluje u naše ime, niti radi nas postoji (kao da je sam sebi svrha), ali, heeej, taj sistem postoji ZBOG nas! Ako se tom sistemu uskratimo, ako mu uskratimo resurse koje mu dajemo, on ne može opstati; stara je to priča o parazitu i domaćinu.
      Šta je najveći resurs koji dajemo ovom sistemu.
      Ćutanje?
      Pa, i nije baš. Svašta se ovdje priča, ali se ne priča o pravoj stvari. O našoj krivici.

      Ovo doba, iako teško, vjerovatno je jedno od ponajboljih doba za razvoj pojedinca i njegovog odmosa prema dobrom i lošem, etičnom i neetičnom.
      Više ne želim da raspravljam o sankcijama za političare, oni su paraziti, a ja odlučujem, jer sam domaćin ovog sistema; mali kotačić koji daje jedan mali dio suvereniteta našoj državi. Želim da raspravljam o onima koji tim parazitima omogućavaju da rastu u mome tijelu. A to smo mi, svuda okolo, to smo mi. Svi mi koji između komfora svoje guzice i opšteg interesa biramo komfor svoje guzice. To su pravi neprijatelji ovog društva, ovog svijeta i naših mladih. Danas, današnji trenutak traži da čovjek bude nešto više dobar od prosto dobar. Traži da se progovara i djeluje na svakom koraku.
      Zašto se parkira na zelenim površinama, zašto se ne izdaju fiskalni računi, zašto se delikventi bahate u javnom prevozu a muške osobe u istom ne reaguju, zašto se nudi mito policajcima i doktorima, zašto se traži štela za zapošljavanje i “sticanje” diplome, zašto se posao tako nevoljko i površno obavlja? Zašto, zašto, zašto?
      Političara je trojica ili ih je tristo, ovih nas gore pobrojanih je u najboljem slučaju milion i 800 hiljada (interesno zabrinutih isključivo za vlastite guzice). Ovaj sistem mora biti neetičan kada smo mi neetični. Što je najgore, mi neetični odgajamo našu djecu, divne mlade duše.

  1. Kad se izađe na izbore, svi olako prihvate tu ulogu koju imaju, a ta je da ja svoje pravo da vladam, jer ga imam kao i svi drugi, dajem nekom da u moje ime to radi. Ništa ja njega ne nagrađujem, ja ga zadužujem.
    Sad možemo govoriti o političkoj (ne)kulturi koju mi nikako da usvojimo. Evo, to je ova gore rečenica, ali sve dok sve i jedan birač to ne bude na taj način posmtrao, džaba sve. Da pravo kažem, ja mogu sve prihvtiti što se našeg svijeta ovdje tiče, i da je glasan i grub, emotivan i surov, nježan i saosjećajan, mislim sve što i svaki svijet u svakoj državi, ali ne mogu, to mi najteže pada, da smo tolike neznalice i da se to više i ne popravlja i iz tog neznanja ide i ova zamjena teza gore, da mi izlazimo na izbore da nekog pojedinca nagradimo.

    • Pa, ne znam da li je to neznanje. Mislim da svi naši ljudi znaju da ti udruženi djelići njihovog suvereniteta, preneseni na izabranog predstavnika, čine ovoliku ili onoliku moć nakon udruživanja, odnosno osvajanja glasova na izborima.
      Sada su ovdje zanimljive dvije stvari:

      a) kakav je inače odnos naših ljudi prema moći (i sami će često uživati prava koja dolaze sa nekom pozicijom, a zanemarivati obaveze – npr., uzeće platu ili naknadu koju zarade, a i sami su svjesni da su posao loše odrađivali), normalno je da tu poziciju moći prevode u nagradu, a ne zadatak, odgovornost;

      b) mi, i u javnom i u nejavnom diskursu, nikada nećemo reći da je zbir glasova nekog izabranog zvaničnika toliki i toliki, nego ćemo reći da je OSVOJIO toliko i toliko glasova (osvajanje, značenjski, zaista prije implicira moć, nego odgovornost).

      Suština je, Mist, da se mi možemo batrgati pronalazeći milion razloga i detalja kako ćemo ekskulpirati narod, ukupan narod u Bosni i Hercegovini, od odgovornosti za ovo 30-godišnje zatočeništvo, ali to ne bismo trebali raditi ni zbog samih nas, ni zbog naše djece.
      Jedino su u ovoj priči nevine generacije koje dolaze i koje su već došle na ovakvo stanje svijesti koje se protežira, uporno atestira i proglašava za normalno.
      Upravo zato ne bi ni uspjele sankcije, odnosno postigle bi samo kratkotrajan učinak. Naša baza, ljudski resurs iz kojeg dolaze ti političari i lideri je ukupno oboljela, čast izuzecima. Naši intelektualci, i kada govore o odgovornosti ukupnog naroda, ne obrazlažu to argumentovano nego saopšte usput, a ako i obrazlažu, svojim primjerom ne pokazuju kako živjeti to što zagovaraju. U ovome kontekstu neću zaboraviti parkiran motor na travnjaku kod sjedišta Vlade i Skupštine KS Danisa Tanovića, tada najveće nade Naše stranke, niti javne istupe Uge Vlaisavljevića koji je, kao profesor univerziteta, pričao jedno, a nakon što je, također kao profesor univerziteta, preko supruge dospio na “sisu” Večernjeg lista u smislu isplate nekakvih honorarčića, javno pričao s a v r š e n o drugo.

      • A ja baš mislim da je neznanje glavni krivac za sve u Bosni i za sve naše društvene probleme. Kad se čovjek preda tom putu, onda je i skroman pa i gleda kud gazi i na čiju će sisu, a da ne kažem koga će zaokružit’. Sve razmišljam o onim ministrima tamo u Evropi, ne mogu se sad sjetiti, ali kad je prvi lockdown bio, neki su se odvezli do vikendice, pa ih je neko, vjerovatno komšiluk prijavio, pa su dali ostavke. Da li bi ih dali da nisu ‘ uhvaćeni’ oni što su nam uzor? Nisu trebali ni izaći ali su tu moć zloupotrijebili, to ide uz moć, zloupotreba, svugdje na nju treba računati, ali ne trebaju oni računati da to može iz godine u godinu jer će ih birači kazniti. O toj kulturi ja govorim, kod nas se zaokruzuje da ‘njihovi’ ne prođu, a nije važno pri tom šta se nudi.

        • Možda je ovdje do one da je istina u sredini. Da skratim, a ponovo čast izuzecima, onaj ko je etičan ne zna i nema izgrađenu političku kulturu, a onaj koji zna i kojeg ništa osim volje ne sprečava da ima izgrađenu političku kulturu nije etičan.

          Summa summarum, pošto ne možemo isključiti ni tvoje ni moje argumente, s obzirom na to da smatram da su obe vrste argumentacije logično postavljene i dobro obrazložene, nađimo se negdje na sredini.