Podrži, ako se voliš!

Upiši svoju P O D R Š K U !

“Promjene najvišeg pravnog akta jedne države – Ustava, predstavlja najkompleksniji društveno politički poduhvat. U BIH je ovaj proces još komplikovaniji jer je sastavni dio našeg ustavno pravnog uređenja i OHR, dakle „međunarodna zajednica“, koju čine predstavnici najutjecajnijih svjetskih sila objedinjenih u PIC-u, a koje prema Bosni i Hercegovini nemaju istovjetne političke stavove.

Neosporno je da se Ustav BIH mora mijenjati. Izmjene Ustava BIH više nisu stvar volje, želje ili kompromisa domaćih političkih stranaka već međunarodno pravna obaveza Bosne i Hercegovine koja proizilazi iz pravosnažnih presuda međunarodnih sudova koje su donesene od 2007-2020. godine, kao i presuda Ustavnog suda i Suda Bosne i Hercegovine. Više od dvije decenije naše nevladine organizacije stoje na stanovištu da svi građani Bosne i Hercegovine, tj. svi narodi i manjine, moraju imati jednaka prava i obaveze na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Ovaj princip sadržan je i u dejtonskom Ustavu BIH čiji je sastavni dio i Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama koja je direktno primjenjiva i ima prednost nad svakim drugim pravom u BiH.

Postojeći etno-nacionalni koncept u BIH, koji je posebno izražen kroz ulogu domova naroda na nivou BiH i entiteta je neodrživ jer se pitanje vitalnog nacionalnog interesa u većini slučajeva zloupotrebljava. Ovaj institut uglavnom se ne koristi za vitalne nacionalne interese naroda već za „vitalne interese“ političkih stranaka. Također, njime se potpuno potiskuju građanska prava garantirana postojećim Ustavom BiH, što vodi u potpunu etničku segregaciju. S druge strane, praksa je pokazala da je entitetsko glasanje imalo mnogo pogubniji učinak na (ne)razvoj BiH nego zaštita vitalnog nacionalnog interesa. Osnovni problem leži u činjenici da Anex VII tj. povratak protjeranih i raseljenih nije adekvatno implementiran te imamo situaciju da je entitetsko postalo istovremeno i etničko glasanje.

Februara 2007. godine donesena je presuda UN-ovog Međunarodnog suda pravde iz Haga u procesu BiH vrs Srbija i CG kojom je Srbija presuđena za nesprečavanje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, a potom i niz presuda Evropskog Suda za ljudska prava. Evropski sud za ljudska prava je u pet odvojenih presuda (2009. presuda u korist Sejdić-Finci protiv BiH, 2014. presuda u korist Azre Zornić protiv BiH, 2016. presuda u korist Ilijasa Pilava protv BiH I Samira Šlaku protiv BiH, te 2020. presuda u korist Svetozara Pudarića protiv BiH) ocijenio da je Ustav BiH diskriminatoran, praktično prema svim građanima BiH, iz svih naroda i reda ostalih, a kojima se garantiraju sva prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, te iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Bitno je istaći da je Evropski sud za ljudska prava donio, zaključno s 1. decembrom 2020. godine, 395 presuda protiv Bosne i Hercegovine (BiH), pri čemu su tužbu podnijeli pojedinci ili više njih.

Vladajuće stranke, ni nakon više od desetljeća, presude nisu provele. Donesene presude, koje su obligatorne za državu Bosnu i Hercegovinu, predstavljaju međunarodno-pravni osnov za izmjene Ustava BiH. Etnički princip nametnut je flagrantnim kršenjem svih ljudskih prava, ratnim zločinima, etničkim čišćenjem i genocidom. Nemamo ambiciju ni pretenziju predložiti konkretna rješenja ili tekstove ustavnih amandmana već želimo ponuditi principe koji bi trebali biti polazna osnova za izradu prijedloga amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine.
Principi trebaju biti minimalni zajednički sadržaj svim progresivnim političkim snagama BiH, da bi se kao zajednički interes prezentirali prijateljskim državama i potpisnicima Daytonskog sporazuma suodgovornima za stanje i budućnost BiH. Važno je naglasiti da decembra 1995. godine nismo imali presude međunarodnih sudova.
U kontekstu naprijed navedenog predlažemo slijedeće principe za promjenu Ustava BiH:

1. Uklanjanje sistemske diskriminacije rasprostranjene u cijelom ustavnom uređenju. Navedene presude Evropskog suda obavezuju državu da otkloni postojeća ustavna rješenja po kojima su svim građanima koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda uskraćena elementarna građanska i politička prava. Ta prava su uskraćena i pripadnicima konstituentnih naroda ako ne žive u “odgovarajućem” entitetu. Diskriminacija je široko rasprostranjena i s obzirom na druge kriterije kao što su rodna pripadnost, religijska opredjeljenja, socijalni status, obrazovni nivo i dr.

2. Entiteti u Bosni i Hercegovini, kao administrativni oblici, uspostavljeni su na temelju „faktičkog stanja na terenu“ izazvanog međunarodnim oružanim sukobima i kao takvi su danas prevaziđeni, o čemu je mišljenje iznijela i Venecijanska komisija 2005. godine, a najveći problem u praksi je, pokazalo se, entitetsko glasanje u Parlamentarnoj Skupštini Bosne i Hercegovine. Venecijanska komisija u svom mišljenju iz 2005. godine u tačci 34. stoji: „.:. Ovaj veto, koji u praksi djeluje potencijalno relevantan samo za RS, djeluje kao višak, obzirom na postojanje veta na osnovu vitalnog interesa.”.

3. Neprovođenje pravosnažnih sudskih presuda međunarodnih i domaćih sudova, jasno pokazuje da je u BiH na sceni suspenzija vladavine prava, te je u tom smislu neophodno u Ustav ugraditi sve neophodne izmjene kako bi se uspostavila vladavina prava i osigurala potpuna politička neovisnost pravosudnih institucija BIH. U Bosni i Hercegovini funkcionišu četiri odvojena autonomna pravna i sudska sistema – na nivou BiH, u oba entiteta i u Brčko distriktu BiH. To dovodi do neujednačenih pa i do suprotstavljenih pravnih rješenja i do neujednačene sudske prakse, pa time i do neravnopravnosti građana. Zbog toga se moraju kreirati ustavna rješenja da do toga ne dolazi.

4. Ustavom definirati princip sankcioniranja negiranja holokausta, genocida i zločina protiv čovječnosti i veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca od strane ICTY.

5. Ustavom je nužno precizno odrediti listu prava koja se štite institutom vitalnog nacionalnog interesa/nacionalnog veta u zakonodavnim tijelima države i nižih nivoa vlasti.

6. Izmjenama Ustava treba se definirati i precizirati onemogućavanje paralize njenih institucija te afirmirati građanski karakter društva i jačanje demokratske države po uzoru na sve demokratske države u Evropi i svijetu. Odlučivanje o ustavnim promjena mora se vratiti u institucije sistema, u Parlamentarnu Skupštinu BiH koja će u rasprave uključiti nevladin sektor, akademsku zajednicu, medije i najširi krug građana. Bosna i Hercegovina je više stotina godina bila multikonfesionalna i multinacionalna zemlja u kojoj je bogatstvo različitosti bila prednost. Jedinstvo različitosti je i danas u najvećoj mjeri način života u njoj. Ustav Bosne i Hercegovine to mora sadržavati, promovirati i omogućavati.

Stipe Prlić
predsjednik HNV
Zoran Jovanović
predsjednik SGV PzR
Miro Lazović
predsjednik Foruma parlamentaraca BIH
Nedžad Mulabegović
predsjednik VKBI”

Default image
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1099

4 0 komentara

Leave a Reply

  1. “U članu II/2. Ustava BiH regulisano je da će se Evropska konvencija za zaštitu
    ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP; Konvencija) i
    njeni protokoli26 „direktno primjenj[ivati] u Bosni i Hercegovini” i da će imati
    „prioritet nad svim ostalim zakonima”. Ovakvu ustavnopravnu formulaciju
    USBiH je protumačio na način da je i ovaj akt dio formalnog ustavnog (svakako
    i materijalnog) prava. Prema tome, nezavisno od njenog međunarodnopravnog
    aspekta, EKLJP i njeni dodatni protokoli (u daljnjem tekstu: DP), kao dio
    formalnog i materijalnog ustavnog prava BiH, primjenjivali su se već od 14.
    decembra 1995. godine, kada je Ustav BiH stupio na snagu. Kada se kaže „i njeni
    protokoli”, misli se na one protokole koji su bili na snazi u međunarodnopravnom
    smislu kada je Ustav BiH stupio na snagu s tim što protokoli koji stupe na
    snagu u međuvremenu automatski postaju i dio Ustava BiH.27 Prema tome,
    Konvencija je bila dio Ustava BiH bez obzira na to što sama država nije bila
    članica Vijeća Evrope (u daljnjem tekstu: VE) i institucionalnog sistema koji
    je uspostavljen Konvencijom. Samim tim, ovaj dokument ima dualnu pravnu
    prirodu u pravnom sistemu BiH: Konvencija djeluje i kao ustavnopravni akt i
    kao međunarodnopravni akt.
    Kad je riječ o međunarodnopravnom aspektu, BiH je potpisala EKLJP 24. aprila
    2002. godine, a ratifikovala je 12. jula 2002. godine, uključujući Protokol (prvi),
    te DP br. 6, 7. i 11. Preuzimanjem DP broj 11 uz Konvenciju BiH je preuzela i
    sve odredbe iz DP br. 2, 3, 4, 5, 8. i 9. Takođe, stupanjem na snagu DP broj 11
    uz Konvenciju odredbe iz DP broj 10 izgubile su značaj. DP broj 12 stupio je na
    snagu 1. aprila 2005. godine. DP broj 13 stupio je na snagu 1. novembra 2003.
    godine, a DP broj 14 stupio je na snagu 1. juna 2010. godine.
    Kao što smo rekli, Aneks I na Ustav BiH nabraja 15 međunarodnopravnih
    mehanizama za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ti mehanizmi
    predstavljaju, takođe, dio formalnog (svakako i materijalnog) ustavnog prava.
    To su sljedeći sporazumi:
    1. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948)
    2. Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949) i dopunski protokoli I-II
    (1977)
    Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica (1951) i Protokol (1966)
    4. Konvencija o državljanstvu udatih žena (1957)
    5. Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva (1961)
    6. Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (1965)
    7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i opcioni protokoli
    (1966. i 1989)
    8. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966)
    9. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene (1979)
    10. Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih tretmana
    ili kažnjavanja (1987)
    11. Evropska konvencija o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg
    tretmana ili kažnjavanja (1987)
    12. Konvencija o pravima djeteta (1989)
    13. Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika-migranata i članova njihovih
    porodica (1990)
    14. Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992)
    15. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1994)
    Ovi sporazumi direktno se primjenjuju u BiH. S jedne strane, to je vidljivo iz
    samog naziva Aneksa I, koji nam kazuje da je riječ o „dodatnim” (a ne o već
    spomenutim u članu II Ustava BiH) sporazumima o ljudskim pravima koji se
    „primjenjuju” u BiH. Dalje, član II/4. Ustava BiH propisuje da sve osobe u BiH,
    bez razlike, imaju pravo da u njima uživaju. Uživanje ovih prava i sloboda, kako
    proizlazi iz člana II/7. Ustava BiH, ne zavisi od toga da li je država već članica,
    ili tek treba da postane članica određenog međunarodnog ugovora iz Aneksa I
    uz Ustav BiH. Znači, „direktna primjena” ovih sporazuma, bez obzira na njihov
    međunarodnopravni status i članstvo BiH u njima, važi i za ove instrumente, a
    ne samo za EKLJP za koju sâm Ustav BiH propisuje „direktnu primjenu” (član
    II/2. Ustava BiH). Do ovakvog zaključka došao je i USBiH i u više predmeta
    iznio isti stav, te primjenjivao neke od instrumenata koji u momentu donošenja
    odluke nisu bili ratifikovani, ili su bili ratifikovani ali nisu još stupili na snagu.28
    Ipak, treba naglasiti da Ustav BiH nameće pozitivnu obavezu BiH da ostane ili
    postane potpisnica ovih međunarodnopravnih sporazuma. Osim toga, u skladu
    sa članom II/8. Ustava BiH, sve nadležne institucije u BiH moraju sarađivati
    sa nadzornim organima navedenih mehanizama i omogućavati im neograničen
    pristup.”

    Ustavno pravo
    Bosne i Hercegovine
    Udžbenik – Priručnik
    Autori:
    dr. iur. Nedim Ademović
    dr. Joseph Marko
    dr. Goran Marković

    Ovo sad ja pišem kako sam ja shvatila: nema se u naš Ustav ništa dodati a da već nije tu, nas trenutno tišti struktura, organizacija vlasti. Ako bi se uzeo sadržaj Ustava on je po meni idealan, bukvalno naši ljudi ne moraju u Strazbur ni ići, ali organizacija je nešto što je ovo gore učinila nesprovodivim.
    Eto, toliko od mene.

  2. To je teoretski tako, kao što teoretski svi aneksi Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini trebaju biti međusobno usaglašeni i dosljedni. Odredbe u jednom aneksu ne bi trebale pobijati odredbe u drugom aneksu, a to je u skučaju ovog Sporazuma tako.
    U provođenju se, onda, kačiš za odredbe koje ti odgovaraju, a zanemaruješ one koje ti ne odgovaraju i malo ko, osim visokog predstavnika u vrijeme u kojem je postojao konsenzus da isti ima odriješene ruke i podršku da djeluje, će presjeći i reći da poštovanje jedne odredbe ne može biti na uštrb drugih odredbi. Najbolji primjer za to je uloga domova naroda; zatim, tzv. entitetsko glasanje u domu direktno izabranih predstavinka koji, zbog te “klauzule”, prestaje biti predstavnički, a postaje dom entiteta; nadalje, neprovođenje aneksa o povratku koji je, pod pretpostavkom značajnog provođenja, ugrađen u aneks o ustavu, i to kao princip (usudila bih se reći).

    Oni koji su pisali sporazum, taj stručni dio o kojem je malo pregovarano i koji je malo u pregovorima mijenjan (aneks koji sadrži konvencije, paktove itd.) znali su da je Aneks IV odnosno Ustav Bosne i Hercegovine isključiv, diskriminatoran i problematičan u mnoštvu rješenja koje daje, te su upravo zbog toga uz ovaj i aneks VI prikačili te dodatne sporazume o ljudskim pravima da budu protivteža i, ako ništa drugo, drže Bosnu i Hercegovinu u statusu quo.