Lice mjesta

Pripadam prvoj generaciji ljudi koji su omladinu svih naših naroda i narodnosti povukli u ovo online zlo.

Godine 2001., tamo oko 11. septembra, počinjem na Internetu bivati svakodnevno u poslovne svrhe, a od 2003. godine i na ličnom računaru.
Striktno specijalizirani subkulturni forumi ili forumi vezani za određene oblasti, kao i blog, uvijek su bili moj izbor.
MIT forum je bio fantazija, ali je za pristup nas običnih smrtnika bila potrebna rana registracija, zaključno sa 2004. koliko se sjećam. Nedavno sam ponovo potražila to mjesto. Sada je na jednoj jadnoj aplikaciji (svaka izgleda isto), zasut dosadnim pitanjima “kako do stipendije”, “kako do PDF papersa ovog i onog”, “kako do popusta na ovo i ono”. Ranije, od 2002. do 2007. godine na tom su se mjestu mogle pronaći grube verzije istraživačkih radova i studija, niko nije davao pišljiva boba na autorska prava ili bojazan da će mu neko ukrasti draft.
Uh, kakve su to rasprave bile, kad sam uspjela skontati Teoriju polja, sve ću, odnosno neću, jer sada su populacije i znanja striktno odvojeni.
Sve je tehnokratizirano, pa i polje špekulativnog mišljenja.
Sada ga, doduše, brižno njeguju plaćenički (što bi Romanoff rekla) teorijskozavjerenički portali, al’ i tamo ako zalutaš sa stavom “ok., al’ de odvadite malo” bivaš off.

Mislila sam da će ovo biti post, odnosno manual za stvarno upoznavanje nakon online petljanja, ali eto, pretvori se u prikaz pogubnosti cjepkanja ljudskog znanja, pa da nastavim.

Danas nam se prodaje termin univerzalna plata. Ima nešto fino u tom pojmu univerzalno, bez obzira što se, u konkretnom primjeru, iza istog krije zloćudnost. K'o da je društvo ljudi ikad bilo sazrelo za primjenu krilatice “radi koliko možeš, uzmi koliko ti treba”, a da sada trebam da prođem na kakvom testu i da je pitanje dal’ je to rekao Bakunjin ili Marks, pojma ne bih imala.
Poenta je u tome da je Internet, tih ranih godina, možda i bio univerzalna zajednica, kao što je filozofija nekad bila univerzalna nauka. Morao si, brate, od svega da znaš bar osnove, da bi uopšte, kao slobodni građanin, mogao razmišljati i samostalno donositi odluke.
Sada ovaj zna samo genetiku i ne zna spertlati cipele, a ovaj tamo procjenjuje tok pandemije, a dana iskustva u kliničkom liječenju nema. Mainstream tip građanina što se trudi da po svaku cijenu izbjegava marginu nema pristupa onom teoretičaru zavjere što se finansira iz tog tarlahanja u smislu razmjene mišljenja, osim ako ne sretne nekog iskrenog ubjeđenika tu i tamo.

I Internet je, tako, postao jedna velika košnica u kojoj danas sve možeš napola. Odeš na The New York (jebeni) Times, da ti da pročitaš tri članka, a onda registruj se. Uslijedi još malo triala (ako si srećnik), pa te onda zgomba po džepu. Ukoliko si glup.

Sjetih se one stare: “Ili znanje ili imanje”. Izgleda da je tendencija danas da je i znanje imanje. Naplatiš brate, vlasništvo. Jer, ko je taj tamo aktuelni Lauc da ljudima, na društvenim mrežama, besplatno govori kad ga pitaju, očajni, jer je zdravstveni sektor zabarakadiran od javnih domova zdravlja do klinika. Imaš i to privatno, a to znači plati preko već plaćenog.

Ali, sada, konačno, dolazimo na lice mjesta.
Šta je infrastruktura naše budućnosti? Da li je to put, autostrada, vodovod, blještava zgrada pozorišta, javna ugledna škola? Da li je struktura te naše budućnosti livada, šuma, potok?

Ne, znanje nije infrastruktura naše budućnosti, čak ni ono što ga moraš skupiti na milion mjesta i masno platiti. Zaboravimo one tlapnje o Društvu znanja, bla bla bla.
Informacija je infrastruktura naše budućnosti, ali ćopava, van konteksta, iščašenog diskursa, bez veze s uzrokom i procjene njene posljedice.

Baš onako, bihejvioristički, električni jebeni impuls.

E D I T:
Iz nekog razloga mi ne da da odgovorim na komentare, pa su ovdje odgovori za Mist i Silence.

Mist, ovo je omaž kako je to igledalo prije 20 do 15 godina, te usporedba kako to izgleda danas i u kojem bi pravcu moglo ići.
Jednostavno, toliko smo zagazili u nešto što, kao, liči na prodaju znanja, da se sada pod tim prodaje i poluinformacija, dezinformacija, uključujući i totalni banalizam. Samo je bitno da nije pod anonimnim trademarkom.
Kad na to prikačiš činjenicu da su nam sada algoritmi odnosno AI filter šta je podobno, a šta nije podobno za prolaz i vidljivost na mreži, pitam se za koga su te informacije namijenjene – za čovjeka ili za nekog budućeg humanoida, koji se istima treba puniti privremeno, bez sintetisanja u sistem i pohranjivanja u dugoročno pamćenje.

Silence, dobro si ovo rekla, “informacijska prostitucija”. Sve je, kao, dostupno, a sve je rascjepkano, bez početka i kraja, bez uzroka i posljedice. Ako hoćeš iole valjano da se informišeš, moraš kopati po milion izvora da zaokružiš čak i aktuelnu temu pošteno, praktično da sam sebi budeš recezent.
A što mi je tek ovo intelektualno vlasništvo skočilo na neku stvar! Za svaku glupost neko hoće neke pare. Pa to onda više nije javni medij, ne znam što se uopšte obraćaju javnosti. To sve ispadoše reklame.