Na razmeđi

Zagledani u slike nekih slikara vidimo lakoću. Onu vrstu lakoće što se osjeća u trenutku, recimo trenutku živih boja koje cvatu, a ponovo ih ublažava i smješta u pastel neko titranje zraka i svjetlosti, neki uopšteno prisutni plašt od niti neobrađenog pamuka.
Lakoća, i nije to samo ljepota, prisutna je u auri svakog svježeg lotosovog cvijeta.

Ako bismo eter, o kojem kolektivno ništa ne znamo sem ovako, kao pojedinci, iskusivši tu ne toliko neobjašnjivu koliko prirodnu lakoću postojanja; dakle, ako bismo eter doveli u direktnu uzročno-posljedičnu vezu sa osjećajima koji izlaze iz nas i svega živućeg oko nas, da li to znači da se eter može stvoriti, pročistiti, zamoriti, umoriti, uprljati?
Svjedočiti bojama, stvarnosti, osvjetljenosti ili tmurnosti jednog dana, sve je to, dakako, duboko subjektivan doživljaj, ali je ipak tu moguće zauzeti neku superpoziciju, neku objektivnost.
Tmurno i teško nebo nad betonskim i stakleno-željeznim gradom, onaj trenutak kada je vjetar (bar neko kretanje) navukao oblake i čestice što izazivaju zasićenu naelektrisanost, pa onda odustao od daljnjeg pokreta jer to je to, očekuje se nešto, da li je to isto kao isto to u jednoj dolini neosvojenoj betonom, staklom, željezom i konstatnim zvukom, gotovo statičkim šumom živog i mrtvog – ubrzanih ljudi i pogonsko-programiranih mašina?
To isto nije isto ne samo zbog razlika u prisustvu i odsustvu iritirajućeg šuma, zbog spojeva nežive materije što provodi i pojačava degradirajuća zračenja u poređenju s bijelom stijenom ugodno zaobljenom hiljadama godina čistih kiša iz koje zrači toplina one snage i one kakvoće kakvu proizvodi tijelo čovjeka.

Šta je uopšte ta lakoća i da li je tačno da se u njoj i samo u njoj osjećamo posve prirodno, integrisano, cijelo? Smireno, ušuškano, u prirodnom staništu.
Nije nepoznato, u svijetu ljudskih (?) ideja, da je lakoća i prirodnost (datost, samo po sebi) dio idejnog svijeta (Platon), ali da li to što je malo ili nedovoljno ima u materijalnom svijetu (lebdenje vs. teški pogon, skliskost vs. trenje) isključuje mogućnost da je materijalno uopšte kompatibilno sa pojmom lakoće?

Čovjek i svijest koju nosi, jer su nam, bar iskustveno, kao vrsti nepoznate druge svijesti (ovo je upitno), pokazatelj je sa svojim trenucima punog osjećanja tog etera u sebi i svuda oko sebe da materijalno nije izravno sukobljeno pojmu lakoće.
Da li je tu primarna kakvoća psihičke energije što, kao i svaka druga energija, ima svojstvo oblikovanja materije? Ako je kakvoća psihičke energije predominantno uslovljena svijetom osjećaja, a ne svijetom znanja ili, pak, i svijetom osjećaja i svijetom znanja koje integriše i čini cijelim sveta etika, onda smo mi upravljači stvarnošću mnogo više i na nebrojeno mnogo više načina nego što to znamo.