Te ruke što su pamtile
više desetina godina unazad
nekoliko crnih ureza od deljanja,
jedan veliki od kosidbe i
mrežu šara po dlanovima
za svaki odlazak u goru
sa svojim pastirskim žezlom.
Ako ste mislili da bi to bilo sve
što su ruke radile,
zaboravili biste stranice
debelih, nečitkih knjiga
kroz koje bi se probijale
osamljeno, polako i hrabro
kao čovjek što ima dužnost,
kao mužik što pravi prvu prtinu
u velikom visoravanskom snijegu.
Moj je deda ostao bez jedinog sina
i niko ga nije pitao koliko boli.
Možda što nije čuo,
možda što je uvijek bio onkraj
priča što se pričaju ovlaš i radi reda.
Možda zato što bi se svako čestit sledio
da u njemu napravi još jednu rupu.
I ako išta to znači nebu,
i ako hoće primiti moje suze i moju nadu;
za sve divne tišine među cvijećem
sa mojim malenim, polaganim pogledom
na draga ramena,
čuvajte mi ga prijatelji gora
jer sad vas treba,
sad nas sve treba.
Dobar dan mlada Damo
Poslije godina zapretenih u zaboravu ,
umirujuće je bar na tren predahnuti u svježini
ponovnog buđenja poetskog đardina.
Da li je ovo trajni povratak poetici kao svrhi ljepote i ljubavi?
li samo iskričavi otklon od sivila bloggerskog ništavila , “heroja” vulgarizama i sveopće kuknjave.
Neću reći da odgovor znam ,
ali sve nešto mnijem da blogger ima šansi ,
da postane ono što je , kako iskrena rara reče , nekad bio :
-Dom peetike , lijepe riječi , umjetnosti , ljepote i kulture
(Prafraziram , jer uz dužno poštovanje i izvinjenje ,
nemam vremena da da tragam za orginalnim riječima ,
a nisu me naučili kako se prepisuju tuđe misli .)
Sretno pjesnikinjo
i nemoj da bi slučajno zastidjela moje nade;
i (uh ) oprosti mi. na nerazumu.
Tvoj dedo mora da je bija jako dobar i mudar čovik. Ovo me malo podsjeća na mog ćaću… Jako dirljiv i dobar post Vasionko. ?