Otpad

Kada bismo prikupili sve mjenice, papirne novčanice, željezne, pa čak i srebrne i zlatne novčiće, poluge itd. na jedno mjesto, bez prethodno date svrhe tom materijalu, dobili bismo otpad.
To mjesto bi bilo ružno i nezgrapno, ugrozilo bi život flore i faune na tom mjestu i željeli bismo što prije ukloniti sav taj otpad.

Da li bismo bili spremni platiti pozamašnu cijenu da neka moderna kompanija što je ušla u posao vijeka na privatiziranju plitkog svemira (bez prethodnog donošenja svjetske legislative da li se dijelovi svemira uopšte smiju privatizirati, te ko i pod kakvim uslovima to smije učiniti), kao što je Star Link i inačice koje će iz Tesle iskočiti, ukloni taj otpad?
Bili bismo spremni, pod uslovom da ne postoji jeftinija varijanta.

Ok., najjeftinija varijanta je pustiti da to mjesto sa tim otpadom hiljadama godina stoji tako, pa će nekad i na tom mjestu ponovo nići biljka i biti životinjskog života. No, to je ipak skuplje od prinosa u hrani koje za te hiljade godina na tom velikom mjestu gubimo.

Mogli bismo te ogromne količine papira reciklirati, pa da za neko vrijeme obustavimo izvlačenje viskoze iz drveća?
Željezne novčiće bismo mogli pretopiti da od njih dobijemo teške industrijske mašine i kranove, a srebrnjake i zlato uskladištiti negdje i koristiti za legure u kojima je prisustvo srebra i zlata neophodno zbog boljih performansi.

Na ovaj me je post inspirisao članak Yanisa Varoufakisa na Project Sydikate, koji ću u prevodu u nastavku i kopirati.
Varoufakis je riješio zagonetku (vjerovatno nije jedini) negativne cijene novca (da biste štedili, bankama ste morali plaćati da u istima držite velike količine svoga novca), nazvavši novac otpadom koji je stvar što opipljivo postoji, za koju ćete platiti kompaniji koja odvozi smeće da biste ga se riješili. No, istovremeno, iako je dao naznake, nije dublje ušao u problem kako mi to taj otpad i dalje, dogovorno, smatramo vrijednošću koju mijenjamo za realna dobra od kojih živimo i priskrbljavamo sebi ugodnosti – za hranu, čistu vodu, besprijekornu hotelsku uslugu tokom ljetovanja, za prevoz s kraja na kraj svijeta..?

Ta Varoufakisova naznaka, međutim, otvara prostor da razmišljamo o potencijalu recikliranja tog otpada u nešto korisno, nešto što zaista ima i vrijednost i odgovarajuću cijenu za tu vrijednost.
Naznaka se upravo tiče aspekta novca kao informacije, možda i takve koja, po staroj dobroj navici, održava našu lojalnost spram dogovorne vrijednosti novca.

Nesumnjivo je da mi živimo u svijetu u kojem je misaona špekulacija ono što je najbolje plaćen posao. S jedne strane sam zadovoljna tom činjenicom, jer nas približava Platonovom idealu svijeta ideja, svijeta koji ne samo da je sposoban da materijalizuje ideju i koncept, nego je izgleda sposoban i na reverzibilan proces – da materiju poideji.
Zato, ako su tehnokrate u nečemu u pravu, u pravu su da je svaka propast ujedno i šansa.
Iako još uvijek ima komentara, među kojima je i moj, da će stvarni rad srednje i siromašnije klase, u jednoj agoniji potplaćenosti u izvjesnom periodu, nadomjestiti naš doštampavani toksični otpad, Varoufakis primjećuje da je zamah stvarnog rada, koji bi se s ovim problemom izborio, moguć samo ukoliko se stvore uslovi za taj zamah. A to su investitori spremni za rizik.

Ovdje su potrebni ili ogromni investitori (kojima rizik ne predstavlja nikakav adrenalinski izazov, jer su u svakoj situaciji u win-win poziciji) ili u ogromne klastere udruženi investitori srednje veličine, koji još uvijek imaju strast za dokazivanjem i rastom.
Tražeći najbolji naziv za ovakve klastere investitora, ne mogu izbjeći jedan, najprimamljiviji – investicioni sindikat. Jer, nije Ameriku i svijet iz Velike depresije izvukao samo Ruzveltov New Deal, nego radnički sindikati koji su taj deal iskoristili da za značajno dugo vrijeme izbore dobar posao i za svoj standard.

Skraćeno, treba posvađati investicioni sindikat sa bankarskim socijalizmom, što Varoufakis u svome članku tako sjajno prepoznaje kao jedino mjesto u kojem se socijalna filozofija primjenjivala dok se svuda naokolo slamala stvarnost pod težinom sirovog kapitalizma te 2008. godine – sami Bog zna koliko je kuća u SAD-u iseljeno i propalo i šta se uopšte na koncu desilo sa tim grobljem nekretnina u koje su ljudi uložili svoju dobrovoljnu ulogu roba.

U nastavku, prevod Varoufakisovog članka:

Kapitalizam je osvojio svijet komodifikujući gotovo sve što ima vrijednost, ali ne i utvrđenu cijenu, i u tom procesu duboko razdvojio vrijednost stvari od njihove cijene. To se dogodilo i sa novcem. Razmjenska vrijednost novca je odraz naše spremnosti da određene vrijednosti razmjenjujemo za određene novčane iznose. U kapitalizmu, kada je kršćanstvo jednom prihvatilo ideju o naplati kamate za pozajmice, novac je dobio i tržišnu cijenu: to je kamata, iznos koju plaćamo za korištene pozajmljenog novca u određenom vremenskom periodu.

Poslije finansijskog sloma 2008, i posebno tokom pandemije, dogodilo se nešto veoma neobično: novac je sačuvao razmjensku vrijednost (onu koju inflacija umanjuje), ali cijena novca je pala na nulu, u nekim slučajevima i ispod nule. Političari i centralne banke su nesmotrenim postupanjem zatrovali „otuđenu moć čovječanstva“ (kako je Marx poetično definirao novac). Novac je zatrovan politikama koje su primjenjivane u Evropi i Sjedinjenim Državama u periodu poslije 2008, politikama strogih mjera štednje za većinu, da bi se finansirao socijalizam za nekolicinu.

Mjere štednje su smanjile javnu potrošnju u trenutku kada je privatna potrošnja već bila u slobodnom padu, što je ubrzalo opadanje agregatne privatne i javne potrošnje – koja, po definiciji, predstavlja nacionalni dohodak. U kapitalizmu samo velike kompanije mogu pozajmljivati velike količine novca koje zajmodavci, uglavnom bogataši sa velikim viškovima, nude na zajam. Zato je cijena novca poslije 2008. pala na nulu: potražnja je presušila jer su na pogubne posljedice mjera štednje velike kompanije reagirale obustavljanjem daljih investicije, iako je novca (bar za ove kompanije) bilo u izobilju.

Kao i u slučaju zalihe krompira za koju po traženoj cijeni nema kupca, cijena novca – to jest, kamatna stopa – počinje opadati onda kada ponuda premaši tražnju. Ali ovdje se javlja važna razlika: dok u slučaju krompira obaranje cijene vrlo brzo rješava problem viškova na strani ponude, u slučaju novca brzi pad cijene generira upravo suprotan efekat. Umjesto da se raduju što su dobili priliku da se zadužuju i investiraju po nižoj cijeni, investitori razmišljaju ovako: „Centralna banka sigurno očekuje težak period čim toliko spušta cijenu novca. Zato nećemo investirati, iako nam novac nude besplatno!“ Čak i poslije oštrog obaranja kamata oporavak investicija je izostao, pa su centralne banke nastavile spuštati cijene dok one nisu završile u negativnoj zoni.
To je veoma neobična situacija.

Negativne cijene možda imaju smisla za ono što je suprotno od dobara, šta god to bilo. Kada fabrika želi da se oslobodi toksičnog otpada, ona ga praktično prodaje po negativnoj cijeni: plaća nekome da dođe i odnese ga. Ali ako centralna banka tretira novac onako kako fabrika automobila tretira iskorištenu sumpornu kiselinu ili nuklearna elektrana radioaktivni otpad, jasno je da je nešto trulo u kraljevstvu finansijalizovanog kapitalizma.

Ima komentatora koji se nadaju da zapadni novac sada prolazi kroz proces pročišćavanja vatrom inflacije i rastućih kamatnih stopa. Ali inflacija ne može eliminirati otrov iz zapadnog monetarnog sistema. Poslije više od jedne decenije zavisnosti od zatrovanog novca, mi zapravo ne znamo šta bi bio primjeren metod detoksifikacije. Današnja inflacija nije inflacija koju smo imali 70-ih i ranih 80-ih godina 20. stoljeća. Današnja inflacija ugrožava rad, kapital i državnu upravu onako kako to inflacija prije 50 godina nije mogla. U ono vrijeme rad je bio dovoljno dobro organiziran da izdejstvuje povećanja zarada kojima je sprečena kriza troškova života, a kompanije i države nisu mogle računati na prilive besplatnog novca. U današnjoj situaciji ne postoji optimalna kamatna stopa koja može povratiti ravnotežu između tražnje i ponude, a da istovremeno ne pokrene talas bankrotstava u privatnom i javnom sektoru. To je dugoročna cijena toksičnog novca.

Američka administracija se nalazi pred nerazrješivom dilemom. S jedne strane treba zauzdati inflaciju u zemlji. S druge strane treba privoljeti velike američke korporacije i mnoge prijateljske države da pristanu na krizu solventnosti koja će povratno ugroziti stabilnost same Amerike.

Situacija u eurozoni je mnogo gora, jer su tamošnji kreatori politika odbijali uraditi ono što se moralo uraditi poslije bankarske krize 2008: a to je postavljanje zdravog temelja za federaciju u obliku fiskalne unije. Umjesto toga, Evropskoj centralnoj banci je dat mandat da spasava euro „po svaku cijenu“. Da bi sačuvala euro, ECB je zatrovala svoj novac. Evropska centralna banka danas drži ogromne količine italijanskog, španskog, francuskog, čak i grčkog duga, što više ne može opravdati potrebom održavanja ciljne inflacije, a ne može ga se ni osloboditi, jer bi to dovelo u pitanje opstanak eura.

Dok razmatramo nerazrešive dileme sa kojima se nose Evropa i Amerika, možda je ovo pravi trenutak da se zapitamo o dubljim razlozima koji su omogućili takvo trovanje novca (što se razlikuje od gubitka vrijednosti uslijed inflacije). Dobra ilustracija je Einsteinovo zapažanje da se priroda svjetlosti može razumjeti jedino ako prihvatimo ideju da se ona istovremeno ponaša na dva različita načina: kao čestica i kao talas.

I novac ima dvije prirode. Njegova prva priroda, ona po kojoj je on roba koja se može razmjenjivati za druge robe, ne može objasniti paradoks negativne cijene. Ali tu je od koristi njegova druga priroda: kao i jezik, novac je odraz našeg odnosa prema drugim ljudima i prema tehnologijama koje koristimo. Novac odražava način na koji transformiramo materiju i oblikujemo svijet oko sebe. Novcem je kvantificirana naša „otuđena moć“ da radimo na ostvarivanju zajedničkih ciljeva, kao kolektiv. Kada jednom uočimo drugu prirodu novca, sve ima mnogo više smisla.

Socijalizam za bankare i mjere štednje za sve ostale osujetili su dinamizam kapitalizma i osudili ga na stagnaciju u pozlaćenom kavezu. Toksičnog novca bilo je u izobilju, ali ništa se nije prelilo u investicije, u dobra radna mjesta ili bilo šta što bi podstaklo animalne duhove kapitalizma. Sada, dok bauk inflacije lebdi nad svima nama, teško je zamisliti monetarnu politiku koja će istovremeno detoksificirati novac, povratiti ravnotežu i usmjeriti investicije tamo gdje su čovječanstvu najpotrebnije.