Tanane niti padaju na razgovor…
U glavi smo,
svuda smo okolo skupljajući
nanograđu stvarnosti
kojom prolazimo kroz stražnji ulaz.
Svjetlo,
još uvijek se zovem neugašeno svjetlo,
fragilno i krhko u krletci
u kojoj želi da bude, malo, malo,
malo…
U zagrljaju.
Za dva dana će doći dan
što će nastaviti isto; sačuvati nevinost,
naljutiti nebo, ostaviti pticu samu
da korača nekim tuđinskim nogama.
To će naljutiti nebo koje ću držati.
Tri žene će odmotati, izmjeriti i isjeći
ono što ću ja pojesti kao rupa,
dok će tvojim licem preći maglica
jutarnje rose što baš tada davi
utvare.
Svjetlo.
Maleno svjetlo.
“…How fragile we are…”
… and blessed♥️