I, kao, moguće je išta napisati o baletu, a ne upetljati u to dobar komad života.
No, NKTB insistira, već valjda drugi put, pa ću pokušati.

Mnogi najljepši komadi/melodijske teme klasične muzike, ikada nastali, napisani su upravo za balet. Možda bi bilo logičnije da su to melodijske teme napisane za operu, ali nisu.

Glavna tema Labudovog jezera (Čajkovski) i Pahlbelov Kanon za mene su najljepša poznata napisana muzika ikad.
Zato, možda je moj prvi susret sa baletom pogrešno protumačen od mojih roditelja. Nikad to nećemo saznati; oni sigurno ne, a ni ja to još uvijek sa sigurnošću ne znam.
Na TV-u u jednom sarajevskom naselju prikazivao se balet, a ja sam, sa svojih vjerovatno tri godine, zgrabila neku slikovnicu A4 formata i otišla u drugu sobu da iz nje dovučem peć koja je na sebi imala mali ispust – izgledala je zapravo kao mali klavir. Ne znam ko je tu peć dovukao u dnevnu sobu, ja svakako nisam mogla, ali scena koja je uslijedila potom je da sam stavila onu slikovnicu na taj ispust, primakla malu stolicu (zvali smo je štokrljica) i krenula da sviram klavir po tom ispustu na peći, prateći, kao, tom svojom muzikom balet na TV ekranu.
Ne znam da li je u pitanju sjećanje naknadno rekonstruisano iz roditeljskih priča, ali, vjerovali ili ne, ove se scene i dalje sjećam veoma živo.

Završivši srednjoškolsko obrazovanje, već sam imala 23 godine školovanja. Osam godina osnovne škole, jednu pripremnu godinu baleta kod veoma stare (tako mi je izgledalo tada) balerine u penziji u pionirskom centru “Boško Buha”, šest godina niže (osnovne) baletske škole, četiri godine gimnazije i četiri godine srednje baletske škole. Uslijediće kasnije jedna godina specijalizacije koreografije u Rusiji i četiri godine fakulteta, ali o tome neću sada.

Šta ovakvo školovanje traži? Ono što se poklopilo kao dobro u mome slučaju, jer sam u sedmom razredu osnovne škole ostala više-manje sama u tuđem gradu bivše SFRJ, dok je u Bosni bjesnio rat. To mogu zahvaliti odluci moga oca da po svaku cijenu nastavim baletsko školovanje, pod uslovom da, po okončanju redovne osnovne škole i niže baletske škole, upišem i završim i gimnaziju pored srednje baletske škole.
U mome slučaju je to bilo dobro jer je šest dana u sedmici bilo radno, što me čuvalo sigurnom bez roditelja. Gimnazija i srednja baletska su od ponedjeljka do petka trajale od osam sati ujutru do osam sati uveče, uz probe od osam uveče do 22 sata tri puta sedmično. Subotom je bio obavezan klass, tzv. redovan čas od sat i po održavanja fizičke spreme, a kada su se održavale i probe (u srednjoj školi nerijetko), to je znalo trajati i do dva sata popodne.
Sve ovako sagledavši, sa ove distance, balet jeste umjetnost čije školovanje zahtijeva školovanje internatskog tipa, zato se u Rusiji i dan danas male djevojčice i dječaci odvajaju od svojih porodica i internatski se školuju.

Balet ima nešto neopisivo surovo u svojoj suštini. Polaznik mora biti savršen za ono što balet traži, inače će polaznik, prije ili kasnije, zbog samo jednog nedostatka, završiti neslavno i neće uspjeti dovršiti školovanje jer je ono već potpuno zahtjevno i zaokruženo, u smislu onoga što se od odraslog baletskog igrača traži, u trećem i četvrtom razredu srednje škole.
Surov je zato što se ti standardi ne mogu ispuniti trudom i voljom, polaznik to već mora imati rođenjem, a to su vanserijska muzikalnost, savršeno stanje anatomije, dobra jačina, gustoća i struktura kostiju koje ne smiju biti preteške i predebele, odličan vid, tabani na stopalima koji ne smiju biti zaravnjeni, građa koja je izdužena, a ne zdepasta i, na koncu, snažan kičmeni stub koji može izdržati kasnije profesionalne malformacije (ravnanje kičmenog stuba da više nema prirodan S oblik) bez posljedica.
Tako dolazimo i do toga da postoji srednja škola mimo medicinske u kojoj, kao obavezan predmet, imamo dvije godine anatomije, a ta umjetnost nema ama baš nikakve veze sa medicinskom naukom. Čula sam da u Bosni ovog predmeta nema i to je velika šteta.

Klassa u kojoj sam ja završila srednju školu okupljala je nas jedanaestoro. Deset djevojaka i jedan baletan. Velika klassa, inače se jedno odjeljenje sastoji od pet do šest učenika. Jedne prilike smo moji drugari iz klasse i ja odokativno sabrali koliko je moglo biti djece koja su sa nama, u našoj genaraciji, počela sa baletom, a koliko nas je ostalo. Možda smo pretjerali, ali ispalo je da je nas jedanaestoro preostalo od između dvije i tri hiljade djece.

Svakodnevan balet je užasno repetitivan. Rekli bismo kao stvoren za autističnu djecu. Prvi baletski element koji se nauči, prva pozicija ili, pak, element Demi Plié ponavljaju se i uvježbavaju svakodnevno, tokom cijele karijere.
Baletski igrači odlaze u beneficiranu penziju, uglavnom sa 40 godina života, ponekad i ranije. Više se ne može igrati, organizam je dao sve što je mogao. Jedan od poznatih izuzetaka ovdje je sovjetska balerina Maja Pliceskaja. Prvi put je zaigrala sa svojih 11 godina na sceni Boljšoj teatra i ostala član baletske trupe u narednih 54 godine.

Iako veoma stroge forme, klasični balet je neodvojiv od plesa i muzike. Zato smo imali predmete Istorijske igre (uglavnom učenje srednjovjekovnih evropskih dvorskih igara), Karakterne igre (dvorske i narodne igre karakteristične za različite narode – španske igre, kineske igre, ruske igre, poljske igre, mađarske igre, naše narodne igre – popularni folklor itd.), Moderni balet ili savremeni ples, glumu, klavir kao obavezan instrument još od niže baletske škole, solfeđo, harmoniju, melodiku…

Svi elementi klasičnog baleta isti su i isto se nazivaju svuda u svijetu na francuskom jeziku, tako da jedan baletski igrač može držati klass i probe za predstave svuda u svijetu, bez jezičke barijere. Našoj klassi su, tako, master klassove držali Rusi, Ukrajinci, Austrijanci, Kinezi, Britanci, Francuzi. Kad sam bila na specijalizaciji iz koreografije, iako ne znavši slova ruskog, pokazne vježbe pohađala sam kao i svi – nazivi elemenata na francuskom i neverbalno učenje kroz pokret uz kombinaciju udžbenika na engleskom jeziku.

U ženskom baletu, uopšteno, ima puno satena i krvi😊
Od drugog razreda niže baletske škole, to je u mome slučaju bila deveta godina života, uvodi se rad u tzv. špic patikama. Osim njih, imamo i mekane patike, rezervisane za muškarce, kao i za sve baletske igrače prilikom svakodnevnog uvježbavanja na klassu ili i na probama za predstave, ako to karakter uloge zahtijeva.
Nema tradicionalno postavljenog klasičnog baleta gdje sve ženske uloge, i solističke i ansambl uloge, nisu u špic patikama.

DF5-C836-D-4-F64-4290-9-F87-A6-DFF138-A9-C1

To je priča o svakodnevnim žuljevima i krvi, gdje se od već načinjenog žulja čini novi žulj i krvari unedogled. Pa se onda tragovi krvi, ostali od prethodnih balerina koje su ih nosile za potrebe predstava, pronalaze svuda po tzv. pačkama.

A18-DC51-A-2-E05-45-BC-B470-5-C070-EA8-C559

Doduše, ne zna se koliko tih tragova krvi ostane od žuljeva sa stopala, a koliko od šivenja. Kada se pačka zaduži iz pozorišnog fundusa za predstavu, a tete asistentice kostimografa to ljubazno daju na posudbu bar nekoliko sati prije predstave ili uglavnom još za potrebe generalne probe dan prije, ona se sužava (u mome slučaju gotovo neizostavno) kako bi potpuno bila uz tijelo i kako ne bi predstavljala smetnju tokom igre.
Da, ima i nezgoda tokom samih predstava.
Ako su mlađe balerine, još tokom školovanja, dovoljno dobre da se priključe pozorišnom ansamblu, pa i za pokoju solo ulogu, a naša je klassa bila u cjelosti dovoljno dobra, nađu se u neobranom grožđu uglavnom zbog veličine grudi. Pačke su izrađivane za starije i nešto krupnije balerine, pa onda taj dio oko grudi spada, otkriva, zavrće se prilikom okreta, ludilo. Nije se jednom desilo da bude “slikanja” tokom predstave u sve četiri, ali to se eventualno vidi sa strana gdje su kulise, iz prostora za orkestar i iz prvog reda gledališta na parteru, jer su mlade balerine domišljate i sve što je tamnije i eksplicitno ranije pokriju puderom😊

Moja Ana i ja bile smo prilično visoke za prosječnu balerinu, posebno ona. Visina od 1.68, koliko sam ja visoka, može biti problematična, a u njenom slučaju (1.71) pravo prokletstvo. Dodajte mojoj visini još 22 cm, koliko sam visoka kada sam na špic patikama, i dobijete 1.90 – bar toliko mora biti visok moj partner u dijelovima baleta sa tzv. podrškama. U Aninom slučaju je to 1.95, odnosno njen partner mora biti gotovo dvometraš.
Pobogu, gdje naći dvometraše u baletu?😁 Naš drugar iz klasse je imao moju visinu, možda cenat, dva više.
Da ne pričamo o tome da balet, zbog svoje zahtjevnosti, zaustavlja razvoj svakog djeteta, pa na kraju skončate s najmanje 3-5 centimetara manje visine nego što biste inače bili visoki da se u razvoj nije upetljao balet.

Sada dolazimo do Aninog i mog problema tokom predstava u kojima smo igrale i ženske i muške uloge. Zapravo, posebno ja, jer sam imala visok odraz u skoku, te jak kičmeni stub da može izdržati pridržavanje, a ponekad i kretkotrajno dizanje mojih malenih partnerki.
Presvlačenje!
Završiš u pački i špic patikama dio sa ženskim ansamblom, a onda, za svega pet do sedam minuta postaješ dio muškog ansambla sa potpuno novim kostimom – jednodijelnim trikoom, mekanim patikama i gornjom, uglavnom od somota ili baršuna, krutom muškom bluzom. Čest je šešir ili kapa i, naravno, muška šminka – pojačaj obrve, izrazi jače konture vilične kosti, skini pozorišni karmin vazelinom.
Ko ti pomaže da se presvučeš? Baš bilo ko, ko se zadesi među kulisama sa strane. Ispicijenti, scenski majstori, balerine, baletani. Jedino će te čekati šminkerka zbog korekcije šminke i frizure (ako se stigne).
Iz ličnog iskustva govorim da je samo dio scenskih majstora (postavljanje elemenata scene) ovakve epizode doživljavao iznova i iznova kao, hmm, golotinju (?).
Umjetnost je zaista aseksualna stvar.

I za kraj (šta mi učini NKTBŠE!), da vam ispričam i jednu crticu – moj prvi pravi susret sa muškom gay populacijom.
Naime, bio je jedan M., lijep kao Apolon, a tako je i igrao, njihova klassa je bila starija od nas možda dvije godine. Jednom prilikom, ja u svlačionici mojim balerinama, u bosanskom, otvorenom stilu saopštim da je Apolon baš ono mmmmm za mene. Naiđem ja tu na omanju salvu smijeha, ponešto kontrolisanu jer ipak sam nova u klassi (pa valjda nisu imale srca), ali se glas proširi iz svlačionice i tokom jedno mjesec dana proširi i do cijelog pozorišnog ansambla.
Mala Bosanka zaljubljena u gay Apolona😁
Sa Apolonom sam dugo drugovala i osim toga stekla vještinu da prepoznam ko je muški gay čak i kad to sam sebi nije priznao.

To bi bila storija, ako niste usahli dok niste došli do kraja!

Default image
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1144

32 0 komentara

Leave a Reply

    • Nije to rezervisano samo za balet Vrtlože.
      Gimnastika i ritmička gimnastika, mnoge cirkuske vještine, kineska traficionalna gimnastika, pojedine borilačke vještine također – sve to zaustavlja rast djeteta, ako su vještine toliko zahtjevne (a sve pobrojane jesu) i ako se onaj ko ih izvodi svrstava u vrhunsko (i takmičarsko) izvođenje.

      Mnoge umjetnosti nisu zdrave, posebno nisu bile u ranijem dobu. Toksične boje kod slikara, malformiteti šaka kod muzičara, iskrivljenja kičme kod pisaca.
      Vrhunska umjetnost zahtijeva posvećenost, a posvećenost veoma mnogo vremena u životu. Zdravlje tu nije tema.

  1. Mila Damo

    28 godina školovanja u 24 godine života, sveopće odricanje , bol , nedostatak dijela djetinjstva , godi ne samoće u stranoj metropoli , satenske papuče natopljene krvlju , nemilosrdni učitelji i koreografi koji se ne osvrću na krhku djetinju dušu …

    Ne znam da li je to mnogo ili previše za jedno mlado biće zaljubljeno u muziku , u balet i gracioznost pokreta , u savršeni spoj uma i sna , koje treba pretočiti u nadrealnu i uzvišenu sliku jedne mladosti , jedne ljepote koja lebdi na krilima plemenitih tonova i pretvara se u vječnu labudicu .

    Djeca su samo djeca i njihovi snovi su najčistiji i najiskrneiji. Drago mi je da nisi poklekla pod težinom tolikih patnji i prepreka koje stoje jednom krhkom biću na putu do ostvarenja sna. I znam da je vrijedilo. Bilo je to 28 godina nestvarnog snai pregršt uspomena i sjećanja.

    Impresionirani čitalac bajke o jednom baletnom snu će zastati , nakloniti se i sa dubokom poštovanjem i izustiti :

    Svaka čast na hrabrosti , istrajnosti i ljepoti mlada damo!

    I tada će se neuviđavno nečega sjetiti , zamišljeno se počešati iz uha , kao da se pita : hoće li , ili neće , pa slegnu ramenima:

    Pitanje se mora postaviti ; skrenosti i istine radi!

    Odette , oprosti mi , ali mislim da to nije sve.

    U tvojoj priči nešto , da prostiš , nedostaje. Recimo neke natuknice o tvom Princu , Von Rotbartu , izdaji i pokajanju , zaleđenom jezeru… , ili samo splet okolnosti više sile .

    Možda griješim , ali čini mi se da tu leži srž bajke o nesuđenoj kraljici labudica.

    Hvala na lekciji i lijepoj priči . I još jednom hvala na svemu.

    • Sve je to u vezi sa odricanjem i samoćom u tuđem gradu tako, ali i nije tako😊
      Dijete u drillu, drillu koji djete voli, drillu na koji se navikne, postane dio njega i intimne stvarnosti, to nije drill. Tek uz odmak, a ovdje je u pitanju vremenski odmak od 20 godina, u stanju si iznijeti činjenice obojene emocijama i doživljajima, naravno, i onda cijela ta stvar možda i izgleda prezahtjevno, ali zapravo nije. Za djecu koja krenu sa takvim životnim stilom dosta rano, to je posve normalno, uobičajeno.

      I ne boli bol, u profesionalnom baletu boli nešto drugo. Ono što je nepromjenjivo, ono što se trudom, vježbanjem i voljom ne može promijeniti. U mome slučaju to su bili zaravnjeni tabani. Na desnom stopalu manje, na lijevom dosta izraženo.
      To je propust, ogroman propust nastavničkog kadra koje je vršilo audiciju u Muzičkoj školi na Grbavici (u zavisnosti od smjena u osnovnoj školi, klasičan balet se držao tu i u Narodnom pozorištu, ne znam kako je sada). Na moje zaravnjene tabane nije obratila pažnju ni stara nastavnica u pripremnom razredu, ni nastavnički kadar na audiciji, ni nastavni kadar na Grbavici i u Narodnom pozorištu. Tek je moja profesorica Biljana, u tom drugom gradu, vidjela tokom konsultacija nakon probe u prvom razredu srednje škole da su moji tabani zaravnjeni. U početku, noge su mi u špic patikama dosta naticale, a s vremenom, kako je postajalo zahtjevnije i zahtjevnije, pojavio se izrastak na hrskavici zgloba srednjeg prsta na desnom stopalu. Taj bi izrastak “udarao” u živac, a živac bi izazvao da prvo stopalo počne da otkazuje nakon 40 minuta aktivne igre bez prestanka ili sa malim pauzama, a onda bi se bol, odnosno ta oduzetost krenula penjati uz nogu i za nešto više od sat vremena “ne bi slušala” cijela noga. Vi znate šta znače tročinke, balet u tri čina, koliko to traje i koliko aktivne igre se mora izdržati, posebno ukoliko se igraju i solo varijacije uz igru u ansamblu.
      Naravno da sam bila kod najboljih sportskih doktora, uključujući i hirurge. Intervencija je bila moguća, ali nije bilo garancije da se neće desiti, ukoliko nešto krene po zlu, da cijelo desno stopalo “pada” tokom najobičnijeg hoda uslijed neuspješne intervencije.
      Zato sam odlučila ne otići na operaciju, specijalizirati koreografiju i upisati Filozofski fakultet nakon svega. I nije mi žao, naprotiv, uživala sam/uživam i u akademskom životu. Nakon tijela i drilla volje, došlo je vrijeme i za proširivanje mentalne stvarnosti društvenim i drugim naukama😊

      Prinčeva je bilo i ima više, crtice o njima su na puno mjesta na ovom blogu. Dragi prinčevi, fantastična bića🥰

  2. Wow kako lijep post 🙂 Hvala frendu sto si me poslusala da ovo napises, jer obicno se raja protivi svemu na svijetu sto im neko predlozi da napisu 😀 … Imas ti jos toga da nam pricas o svom iskustvu, pa eto shansa za opet neke postove 😀 Nije mi jasno kako si ostala tako dugo motivisana da toliko sebe ulazes u sve to toliko dugo vremena jer to nije lahko, pogotovo sto si imala i ostale obaveze ?

    • Nema na čemu, hvala tebi.
      Volim da ispunjavam želje koje nije prezahtjevno ispunjavati😊

      Iz cijele priče je nastalo još nešto. Nije bilo vremena za učenje (čitaj bubanje), a gimnazija je bila veoma zahtjevna, društvenog smjera.
      Veoma rano prestala sam učiti, samo sam veoma pažljivo (i sporo) čitala. Za dobru ocjenu bi bilo dovoljno jedno pažljivo iščitavanje uz obilježavanje ključnih mjesta, te jedno ponavljanje. Zbog toga je i na fakultetu bilo prilično lagano.
      Skripte nisam nikada koristila, udžbenici i literatura su bili širi i živopisniji. Valjda se razvije neka prečica za uspješnije pamćenje, ne znam. No, stoji jedno. Oduvijek veoma sporo čitam, razmišljajući usput, ali čitam jednom i dovoljno je da se mogu sjetiti teksta za potrebe sinteze i prepričavanja.

      Da ne dužim, drago mi je što ti se dopalo😇

    • Artistika.
      Ljudi su smišljali različite vrste drugačijeg, karikiranog, izbrušenog. Od igre plemenskog šamana, preko prikazivanja svijetu egipatskih prvosveštenika, grčkih tragedija do cirkuskih izvedbi i, eto, baleta. Sve je relativno rijetko i prenaglašeno artistično.
      Zašto ne reći, kao vrsta uživamo u pretjerivanju i u krajnjem, toliko da smo ih izbrusili u umjetnosti😊