Novogodišnja priča

Cozy je, dopada mi se.
Ovo mi je prvi rođendan u dugo posljednjih godina da sam kući, sa svojom porodicom. Inače je baš ovo doba godine, od kada sam prije više od četiri godine totalno promijenila profesiju, ono doba u kojem posla ima kao u priči.

Oborila me je visoka temperatura; čini mi se da mi je ovo treći ili četvrti put u 25 godina da imam temperaturu koja traje duže od jedne noći.

I, eto, sjetih se šta bih da vam opišem baš ovoga dana.
Sve što ću ispričati, zaključci koji će biti izvedeni, to može biti ispravno zaključivanje, ali i ne mora.
Ko zna, ko zna…

Mislim da u to vrijeme još uvijek nisam krenula u školu.
Bila je zima.
Ako sam već bila školarac, to je doba zimskog raspusta. Ako nisam, mogla bi to biti druga polovina decembra, januar, prva polovina februara…
Sve ljetnje i zimske raspuste, što što duže (oh Bože, koliko sam to voljela!) provodila sam kod bake na selu. Veliko imanje, puno stoke i zemlje, nepregledni pašnjaci i lijepe, niže šume.
Visoravan.

Tek od prije godinu dana moj je otac konačno ugradio kupatilo u toj seoskoj kući. Novca je bilo i previše, ali kako je propušteno da se kupatilo predvidi kada je kuća građena, svake je godine bilo nešto preče, nije se imalo vremena.
Kosidba, briga o stoci, prelazak sa volovske vuče na mašine, uzgajanje žita, povrtlarskih kultura, smještanje krompira u trap (posebno kamenom zidana rupa u zemlji) i svi bismo prolazili pored tog građevinskog materijala i ugradbenih elemenata za kupatilo koje je pokojni ujak kupio i koji su odloženi posred dvorišta, pa lijepo upakovani. Valjda je to bio njegov trik da to tu instalira, baš posred, pa da djed i baka konačno daju znak da se to kupatilo više krene graditi.

Noć je, nešto prije ili nešto iza pola noći, ne znam.
Spavala sam u krevetu sa bakom.
To su najtopliji kreveti ikad. Ispod tijela nisu bili čaršafi, nego ručno tkane, teške vunene serdžade.
Vjerovatno sam trpila već neko vrijeme; kako se izvući iz te topline napolje, na snijeg?! Vanjski WC bio je u dnu dvorišta.

-Gdje ćeš sine?-, upitala je baka koja je uvijek imala zdrav san, ali i sposobnost da se prene kada treba, za razliku od mene.
-Sa'ću bako, samo da piškim.-
-Čuvaj se leda po stepenicama!-

Vjerovatno sam ogrnula njen džemper.
Moja je baka rano ostala bez majke, kasnije sam izračunala. Imala je osam godina kada je počeo Drugi svjetski rat.
Jedna partizanka, J., neobičnog imena, ostala joj je u posebno lijepom sjećanju. Valjda je maloj djevojčici bez majke pružila toliko željenu majčinsku toplinu. Zato je baka svojoj trećoj kćerci, mojoj tetki, dala njeno ime. Objavila je to odmah po tetkinom rođenju i obavezala djeda da se to ime i upiše u knjige.

Kako su kroz taj kraj tokom Drugog svjetskog rata prolazile mnoge vojske, vjerovatno su, valjda, prolazili i Britanci.
Kako to znam?
Pa, godinama kasnije ću shvatiti zašto su svi u tome kraju za džemper i pulover govorili sviter. Ponešto sam se i raspitivala. Nisam naišla na podatak da je i u jednom drugom kraju, osim tog, možda, šireg područja istočne Hercegovine, bliže razmeđi sa Bosnom, upotrebljavana riječ sviter.

Obula sam i bijele vunene čarape, nazula bakine opanke i polako niz stepenice na verandi.
Čistio bi djed verandu i stepenice svaki dan kada bi bilo toliko hladno, razbijao led, ali bi se on ponovo stvorio noću.
Danju bi granulo jako sunce na najplavljem nebu na svijetu, otopilo bi snijeg i led, pa bi se onda noću stvorila tanka poledica, opasna kao vrag.

Kako sam sišla i krenula kroz prtinu, sve je sijalo. Crna noć sa svim znanim i neznanim upaljenim zvijezdama, mjesec što osvjetljava iskričavi snijeg, pa je vidljivost gotovo ista kao da je dan.
Tamo, desno, blizu ugaonog kamena stare kuće čiji je tavan sada služio kao sušnica za meso i mljekar za čuvanje punomasnog kajmaka i sira polaganog u drvene kace, vidjela sam komšijinog vučjaka.
Jeste bilo malo čudno jer je to mlad vučjak, dosta bučan i još dovoljno nenaviknut na ljude i stoku, pa su ga gotovo uvijek držali na dugom lancu.
Skrenula sam malo sa prtine, pružila ruku naprijed kao da u dlanu imam malo hrane i krenula ka njemu.
On je prvo kao ignorisao da sam tu, držao je glavu nisko, a onda, kako sam se polako počela približavati još više, digao je glavu, pogledao me pravo i polako uzmakao za jedan korak.
Jeste, ličio je na komšijinog vučjaka, ali ovaj pas nije imao plave oči.
Još svega nekoliko trenutaka smo se gledali, a onda se on polako okrenuo, ne leđima nego nekako ustranu, i, prekriživši moju prtinu, otišao u noć umjereno brzim trkom.

-Bolan dijete nemoj se onoliko zadržavati napolju, prehladićeš se-, rekla mi je baka nekad sutradan.
Tada sam joj ispričala o komšijinom psu.
Nešto joj je to bilo čudno da je pas od G. pušten s lanca, pa se pobrinula da to tog dana i provjeri.

Pošto je moj djed u vojsci, u Škofjoj Loki, kada je vojni rok trajao čak tri godine, oštetio sluh, praktično bi više čitao sa usana ono što mu govorimo, nego što bi zaista čuo. To nije zaustavljalo cijelu porodicu, posebno mene, da jako vičemo dok pričamo sa njim, sve se trudeći da ispravno shvati ono što ga pitamo i ono o čemu pričamo.
Tako ga je baka, dva-tri dana iza te noći, pitala dok ja nisam bila u kući, ali sam uspjela čuti:
-Je li M., ma jel’ ona naša mogla vidjeti vuka u avliji?
Pitala sam G. i Ž., nisu puštali ćuku, nije im se kid'o s lanca.-

Default image
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1198

26 0 komentara

Leave a Reply

  1. Treba tebe češće u kuću zatvoriti da se rode iz sjećanja divne priče 🙂

    Imam dosta sličnih, nekih identičnih momenata u sjećanjima pa me vuče u romantiziranje djetinjstva, ovo sa kupatilom haha identično, a umjesto vuka ja sam milovala – bijesnog lisca. Haha.

    Krasna priča. Podsjeća na one priče ispod Grmeča.

    Na one ispod Šćita.

    Na one ispod svake planine gdje se živio čestit težački život. Oči u oči sa milosrdnom i nemilosrdnom prirodom.

    Sretan ti rođendan 🥳❤😘

    • Danas mi je baš divan dan, bez obzira na slabost i temperaturu.
      Polagano, toplo, čitanje, lijepi razgovori, nježnost…
      Lijepo, lijepo, možda, možda; možda me i treba češće zatvarati u kuću😊

      Pa nismo nas dvije bez veze i sasvim, eto, slučajno pronašle tu zajedničku svileno-čeličnu nit♥️ I ovakva iskustva, pohranjena u naše formativne godine – to je to isto vedro čiste izvorske vode iz kojeg smo (zajedno) pile.

      Hvala draga moja🥰🧚🏼‍♀️

  2. Santa Maria Della Salute

    Nadam se da se izabranik srca tvoga susreo sa Lazinim stihovima i da zna cijeniti milodarje koje mu je poslato u naručje.

    Vrlo svejtlosna pastoralna poetika prostora i vremena kao okvir pripovjesti zasnovanoj na arkadijsko / bukoličkoj tradiciji , nadrelanom simbolizmu … kao sublimacija scenografsko/scenarističkog uvoda u “mistični” skoro metafizički susret , dva čedna bića, otvara brojne koezistencijalne i spekulativne premise . I svaka od tih mogućnosti može odvojeno i samostalno da persistira u umu svakog pojedinog čitaoca.

    -Djeca nemaju straha. U odrastanju veliki im nametnu strahove i krivice , koji se kao trusni i kolebljivi elementi javljaju u mnogim karakterima.

    Životinje nisu nepriijatelji ljudi , ali kad njuše strah kukavičluka postaju agresivni . Ako osjete dobrotu i nevinost oprezno i sa poštovanjem uzmiču najkraćim putem. Povlače se gledajući i gubeći se u dubini kristalne dječije duše poštujući iskon …

    -Bila je to hladna zima , doba veljanja . Možda je to bila samo zadovoljena ženka ( nije bitno vučica ili keruša) kojoj lanac od sedam lakata nije prepreka zavođenu , a koja znatiželjno i oprezno “mjerka” moguću suparnicu. Neispunjeni kriterijum suparništva donosi olakšanje i povlačenje.

    -Možda se komšijski pas otrgao sa lanca, ali i prepozano djevojčicu. a boja očiju u životinja , pa čak i ljudi ponekad zavise od svjetlosti i osjećanja. Skepticizam ka poricanje vlasnika može biti subjektivno objektivan , jer oni nisu smjeli priznati da se rigidni pas odvojio od lanca i tako mogao napakastiti djevojčici ili bilo kome drugom.

    I na kraju:

    “…kroz prtinu, sve je sijalo. Crna noć sa svim znanim i neznanim upaljenim zvijezdama, mjesec što osvjetljava iskričavi snijeg, pa je vidljivost gotovo ista kao da je dan.”

    Takvo obzorje je Nebom dato za prisustvo Anđela koji prate i paze na opstojnost svakog djeteta . Možda pas / vuk/ vučica nisu gledali hrabru junakinju u bakinim opancima i nesvakidašnjem noćnom ogrtaču , već čudesni lik zaštitnika nakriljenog nad djetetom.

    Ima još prozaičnih razmišljanja o nekim realno mogućim uzročno posljedičnim mogućnostima , ali bi to zapisivanje prekoračilo granice realnog komentara.

    Vidiš Malena, ponekad valja zaboraviti na led , i pustiti milu djevojčcu da se igra i juri , slikajući riječi koje su dostojne njene djetinje duše i respektabilne umnosti . Tada svaki dan postaje rođendan.

    Sretno i prestani više lediti tu djevojčicu u sebi!

    Molim te oprostom i ozdravljenjem , pusti je da leprša.

    • Izabranik srca moga definicija je brižnosti🧚🏼‍♀️

      Lijepo ste to opisali, pa da, vi to znate; jako mi se dopada što ste pomenuli Arkadiju. Imam puno da pišem o tom arkadijskom nemogućem da je moje sjećanju. Čak sam i fizički obilazila i tražila “I u smrti ja. Planiram odlaziti do Francuske još nekoliko puta baš zbog ovoga traga.

      Divan osvrt🥰✨, bilo je zadovoljstvo čitati. Tako je, svaki taj mogući ishod je moguć. Vaša analiza podsjeti me na Akutagawin Rašomon. Volim višedimenzionalnost i odaljenost nad tokovima ishoda, pa sagledavanje odozgo.

  3. Ja imam jednu zabavnu priču koju mi je jedan stariji čovjek iz sela blizu mog ispričao. On inače ima koze, i jednom mu je vuk zadavio kozu. Od tada ih je išao čuvati sa puškom, i govori, jedan dan vuk se pojavio pored njegovih koza i stao ispred njega. Gleda on vuka, gleda vuk njega, i šute. On je razmišljao dal da ga ubije iz puške, al je nešto prevagnulo da to ne uradi. Umjesto toga on pogleda vuka i samo mu odrješito viknu: Mrš! I vuk se okrenu i pobježe. Nakon toga se više nije vraćao da mu davi koze. Inače, jako ti je lipa ova priča u postu. Sretan ti rođendan, horoskopska kolegice. 😊

  4. Prava zimska pripovijetka. Neobično mi topla nova dimenzija tebe, ličnija i prisnija no ona u kojoj si samo promatrač. I umjesto da zaspim, sad si i mene vratila u djetinjstvo kad mama zatvori knjigu misleći da me najzad uspavala pričom, a ja: “JE L’ STVARNO BIO VUK???”

    • U svakoj se priči krije nešto neispričano.
      Tajna se okruni, ali ako se ne okruni do kraja, to bi možda mogla biti dobra priča😊

      Ovako je govorio jedini domaći mag fantazijske priče, B. Pekić: U početku umetnosti, dok je ova nešto značila, priče su umeli i smeli pripovedati proroci i sveštenici Hramova. One su tada poticale od bogova. Bile su poruke u Reč uklesane. Večne nepromenljive, određivale su život ljudi.

      Kad bogovi zaćutaše. proroci i sveštenici su još neko vreme u njihovo ime zborili. Ali, priče više nisu imale silu sudbine. Postale su lažne, premda su izvesne čari, od laži koja se zadržala, načinile umetnost pripovedanja.

  5. Sretan rodjendan Vasionko!

    I hvala ti za ovo sjecanje. Vratila si me u moje djetinjstvo u Stocu: baka i mekoca njenog kreveta, avlija, drveni vanjski WC, catrnja. I umjesto vuka pokoji poskok.

    U tvojoj prici, sigurna sam da je bio vuk.

    Sretan ti ulazak u Novu!

    • I ja tebi želim sve najbolje u Novoj i da preko tebe pošaljem tu, toj dječici oko tebe, olakšanje i manje patnje u predstojećoj godini.

      Hrabra moja♥️

      Budi mi zdrava i da ti Saru i supruga čuvaju anđeli. Drago mi je da te ova pričica uspjela vratiti u sjećanja na tvoje djetinjstvo.