Pročitah post od Shaw, pa me nešto što je napisala vrati na komentare kod Seline, pa pročitah i to.
Kao šlag na tortu, sjetih se današnjeg dana.
Još ne pretoplog dana, što će biti povoljno za jednu paralelu koju ću kasnije povući..
Dakle, lijep dan, muškarci u svijetlim košuljama, žene sa nešto više otkrivene kože (kako koja), sunce pleše svoj ples. Svjetlo je drugačije. Jače.
U društvu smo moja trinaestogodišnja kćerka, moja četrdesetogodišnja sestra, zatim Ivana, koja je u tridesetim i ja.
Uživala sam danas, jer je sve lijepo okolo i mi smo lijepe. Zdrave smo, čak i ja sa 28-godišnjom ovisnošću o cigaretama.
Statusi su sljedeći:
Jarčevski trezveno i osokoljena kvalitetom života koji je danas blagodat za razliku od nekih starijih težačkih vremena, mirna, strpljiva i posebno senzitivna za uživanje u ovakvim malim životnim radostima (da, to dolazi sa godinama ili čitajte da svako doba ima svoje utočište i utjehu) polako se pripremam za menopauzu koja dolazi za najviše narednih 10 godina, kao i za novu radost u mome životu, uz pomoć Božiju. Veoma skoro, jer decenija ili nekih petnaest godina to jesu, pripremam se za unuke.
Ivana, ona je potekla iz male, seoske sredine za razliku od nas ostalih i već dobrano pizdi zbog biološkog sata što joj jasno alarmira da je vrijeme za djecu. Njenu djecu. Brecnuh se u momentu na fol odakle, pobogu, takva nervoza, a onda skontah da sam rodila u 31-oj, a ona je svega godinu ili dvije daleko od toga. I onda me puče po sred korteksa – pa, čovječe, jeste!
Moja sestra.. Izbjegavaću defetističke priče, jer to jednostavno nije moj stil i sve što je moguće zaista će se i desiti. Prije mojih unuka za koje se polako pripremam pomagaću sestri oko njenog čeda. Takva priča nije ni u povoju, ali daće Bog da se nešto o d j e d n o m, o d j e d n om desi, snažno i iznenadno kako je i kod mene bilo.
Bez viška misli i bez viška kalkulacija. Hoćemo li? Hoćemo! Ako smo se suprug i ja mogli poznavati svega 10 dana, mjesec dana nakon toga počeli živjeti zajedno, a već za tri mjeseca nakon toga zajedno očekivati ukazanje one crvene ili plave ili dvije crvene ili dvije plave linije na brzom testu (nemam pojma koja je indikacija za pozitivan test, ali znam mjesto gdje se taj test u našem domu još uvijek nalazi<3) , onda se to i mojoj sestri može desiti. Zato se molim da joj lađe još ne potonu, jer.. o, vidjela sam taj teški pogled.
Moja kćerka sa tih samo trinaest godina u ozbiljnijoj je vezi (ali da, zaista ozbiljnijoj!) od Ivanine i od.. od tog buma koji mjerkam svakoga dana da će lupiti moju sestru po glavi, srcu i svakom mogućem i nemogućem mjestu.
I sad, šta je ovdje prava tema?
To da dok je vrijeme, nikada nije vrijeme za sve te prekrasne djevojke oko nas! Očekivanje roditelja, školovanje, stid i inducirani (vještački) stid, posao, samostalnost, vlastiti stan, putovanja, magisteriji, ponekad doktorati. Puf! Četrdeseta. Fuck!
Drugarica prva, druga, treća, deseta, pedeseta. Muški prijatelj? Kaže: Nema muških prijatelja! Ma nemoj! Drugari? Pa, eto, možda neki tamo pjegavi iz djetinjstva, sreli se pretprošle godine slučajno.
I onda, u cijeloj priči serije grešaka naših majki transponiranih na sliku njihovih savršenih kćeri imamo i jednu objektivnu stvar. Ja ću, npr., moći rađati još nekih najduže 10 godina, jer sam već bila rodilja. Teoretski moguće i praksom potvrđeno. No, moj suprug bi trebalo da može još najmanje 10 iza toga, što znači da nam muškarci bježe 10-15 godina.
Prvi put otac u 50-oj, pis of kejk! Sa tridesetogodišnjakinjom to pali odmah.
Prvi put majka u 40-oj? Još uvijek može, ali.. Partner je endemično rijetko mlađi 10 godina, pa da kao par zadovolje ono zlatno pravilo da nemaju (u zbiru zajedničkih godina starosti) više od 70. Jer, huh, kako to reći.. onda je eksponencijalan rast mogućnosti da se desi Daunov sindrom i sl., čak i ako se plod dobro “zakači” i opstane.
Pad populacije. Pad nataliteta. Bujanje mortaliteta. Stara i umorna populacija.
Stara Evropa.
Natalitetni krah.
Nedostatak radne snage.
Iza svih ovih suhih, birokratsko-tehnokratskih izraza kriju se ljudske priče. Razočarenja. Vještačke oplodnje. Bezuspješni pokušaji. Djeca sa roditeljima starcima, u zenitu.
Zapravo, nije ni čudo. Danas je sramota biti bolestan, pa i star.
Sramota je imati i pogrešnu fotografiju na društvenoj mreži.
Robujemo vječitoj mladosti koja je već u tim zamišljenim dvadesetim ostvarila i sebe i materijalne resurse za udoban život, što se stiče u radnom vijeku jednog pedesetogodišnjaka.
Ušli smo u jebene gapove.
Nespojive.
Crne rupe.
Ljudi, volite se i pravite djecu!
Inače.., bez veze je inače.
Jednostavno je bez veze.
Da, ostala sam dužna tu paralelu.
Lijepa i zdrava žena i zdrav muškarac bez svog poroda koji su željeli, htjeli, sanjali, to je kao radioaktivno sunce.
Pali i razara sve.
I unutra i spolja.
Pa jel tako? Tako je?
Dobro si sve ovo rekla.
Mladost prođe sad pa sad, ja ev ne vjerujem da imam kćerku koja ima sad godina ko ja kad sam nju rodila, još malo pa punih 23❤️i hajd šta, boris se i borit ćeš se, al ako dočekam starost i ako mi jednom u sedmici vrata otvori meni dosta. I nije nažalost njen otac bio taj pravi za “cijelog života” , ali šta, sve bude i prođe, zna se da ljubav prema djetetu ostaje.
I opet moram ev i ovako Selini reci, samo naprijed ono što si naumila?
❤️
Znači, ti si za deset bliže prinovama od mene, divno!?
Pričaj sa njom, znaš, da se ne otegne. Vidiš kako je ovo sve otišlo u k. krasni.
Da, udvoje je predivno, ali, hej, sa tom se ljubavlju prema djetetu ne može ništa porediti, ta ispunjenost.. Voljela bih da postoje neki drugi džepovi takvog osjećaja za ljude koji se ne ostvare kao roditelji, možda i postoje, ali ja ih sa ovim iskustvom i iz ove pozicije nisam u stanju vidjeti.
Tako je draga moja, samo naprijed Selina! Djeca su da se rađaju♥️ Ako neće kako smo tradicijski navikli, a onda može i zaobilaznim putem.
Ja bih vrlo rado pravila djecu sad i odmah, i prije 5 i prije 10, 15 godina, ali eto nije se dalo. 🙂
Ne smatram ni ja da je kasno i za neke četrdesete, samo mislim, da ako već ne napravim prirodnim putem, cijelim srcem sam spremna da ih imam i sama. Ako Bog i to da 🙂 ❤️
Ne brinem se ja za tebe. Puno bura i brodoloma, ali i puno postignuća, zrenja, sticanja umijeća življenja.
Ta odlučnost i hrabrost, ta proaktivnost.. to je za mladu ženu baš nešto! Svjetovi se pretumbavaju. Znam ja tu snagu♥️
Tačno tako, oko četrdesete je onaj baš crveni alarm. Hoće-hoće, neće – ima kako hoće!
Moja je kolegica dvije godine starija od mene, dobili su sina koji sada ima četiri godine. Četiri vještačke oplodnje, četiri hormonalna kraha i sto sranja uz to. Ali, uspjelo je. Da vidiš dječaka malog! Plava kosica i okrugla glavica, radoznalost na max.?
Mišljenja sam da žene trebaju do 30-te imati djecu. Jer ima se vise energije, ništa te ne boli niti muci, imaš elana. Ovo govorim iz svog iskustva, a sad naravno svako ima pravo odabere kad, sta i kako.
Gledam prijateljice koje su u kasnim 30-tim dobile djecu, kontra nas koje smo u 20-tim. Uvijek nešto smeta, fali, nema se vremena. A ja (kao Bandida) gledam svog koji je godina kao ja kad sam ga dobila. Ono, imam sav život pred sobom, ali nemam tu obavezu oko male djece, i drago mi jer definitvno nisam zdravlja a ni živaca da bih mogla tu obavezu sad.
O, mogla bi, mogla bi, itekako, da ti se nije poklopilo kako se poklopilo? Ne samo da bi mogla, nego bi doslovno gorjela od žudnje. Sad, neke osobe to žele sebi priznati, a kod nekih je inhibicija toliko jaka da to zatrpavaju postignućima što su, u usporedbi sa svojim zdravim potomstvom, poput polena od maslačka na vjetru.
I da, potpuno se slažem, do tridesete su upravo te najbolje, optimalne godine za djecu! Neki optimum bi se mogao produžiti i do 31,32 godine života za ženu, prvi put majku. Tu mnogo zavisi i od roditeljskog odgoja koje smo dobile, vrijednosti, stega, (izostanka) podrške ukoliko nije po njihovom. Nažalost, i to treba jasno reći, nerijetko se roditelji, posebno ovdje u Bosni, odnose prema činu ljubavi i začeća kod svoje djece kao da je u pitanju njihov život i kao da će oni kusati te odgojne greške koje usađuju u svoju djecu. Te ganjaj pravu priliku (obrazovanje i situiranost), te pazi iz kakve je porodice, te šta će okolina reći, te se obavezno prodržavaj normi i formi. Ovo, ono, ‘vako, ‘nako i sve češće bude ništa. Ćorak!
Pobogu, kako se samo ne sjete najočiglednijeg mogućeg – mladi parovi zriju zajedno, koriguju se neđusobno, ispunjuju se i ostvaruju. Posebno se to dešava ako je par baš mlad. Uz pravu podršku i nenametljivo usmjeravanje na tačkama dilema, sve se na kraju okonča baš onako kako je najbolje.
Dobro, ja sam takve prirode bila da nisam dozvoljavala nikome da mi kroji način življenja. Naravno da bih bila otvorena i za tu opciju da sam osjetila adekvatnu roditeljsku ljubav i podršku. Zato sam uspjela u toj 30-oj setirati minimum za optimum u imanju potomstva. Jednostavno se poklopilo.
Sve su naše priče različite Caligo, ali ima jedna zajednička nota. Odvažnost i hrabrost, proaktivnost, posebno kada su mlade žene u pitanju. Neko bi to vjerovatno nazvao rizikom, pa i ludošću, ali kad pogledaš takve oni su se već ostvarili kao roditelji i jednostavno popuju. Čekaj ovo, čekaj ono, nije vrijeme, a onda se sutra izmaknu, kao, nije moja stvar, tvoj je život. Ma nemoj!
Mene tako boli čitati ovo da se nešto trebalo uraditi do 30. jer shvatam to isuviše lično, kao da ja to nisam željela pa sad sa 35 patim. 🙁 jer zaista patim. Ja sam sa 22godine upoznala čovjeka kojeg sam iskreno zavoljela, i bila s njim u vezi 4godine da bih onda saznala da je biseksualan i da se okolo kurva. A pričali baš tad oko moje 26.da se uzmemo i započnemo život skupa. Onda sam bila zainteresovana za čovjeka koji nije htio da se ženi tad, nije znao šta hoće. Oženio se prije godinu dana, prije nego se oženio do posljednjeg dana prije nego je objavio tu vezu, pričao je sa mnom eto ja bih, eto ja ne bih. Sa 27 sam otišla u Brisel, na master. Imala opet vezu od 3godine i vjereni bili i spremala se da se u Norveškoj (gdje živi) skrasimo; kuću kupio, radili na prebacivanju moje vize, tražila posao gore, prijavila se na njegovu adresu i onda eto sori, mene strah razvoda opet jer je bio ženjen. I onda sam došla u Dohu sa 31, dopisujući se povremeno i kad sam ozdravila od tih ljubavnih jada sa čovjekom koji se eto oženio. Otvorena za ljubav jednako kao i sa 22. Ali jednostavno se stvari ne dešavaju. Ne možeš nekoga natjerati da te voli, da bude s tobom, da se desi. Nikakve ja nerealne zahtjeve nemam, samo da kliknemo. Ništa mi od imetka ne treba, od prezimena, od papira, od bilo čega, čovjek i ljubav da imamo. Nemam ništa ni protiv vanbračnih veza, djece, čega god.
Ništa me nije vezalo ni stezalo. Nikad me roditelji nisu tjerali niti sputavali, jedinica sam. Imala sam hiljadu trzavica s njima, ali nikad ozbiljne probleme. Nisam odgojena strogo, imam moralna načela i nazore, i karakter i porodicu koju poštujem prije svega, sva sam kako treba. I šta sad ja da radim? Nikako nije ok reći – trebalo bi, najbolje bi bilo, žene neće, žene čekaju… kao što kažeš sve su priče različite i nije ok generalizovati. Voljela bih da mi se kaže kako sam ja kriva u ovoj baš mojoj priči. Nisam nikad bježala, nije mi nedostajalo odvažnosti i hrabrosti, ni rizika, ni ludosti. Šta sam sve radila, udati se je najmanje luda, hrabra ili odvažna stvar…
Čitala sam tvoj post o tome kako želiš dijete Selina, ja iskreno želim da te podržim i kažem da ako to želiš onda i uradi.
Ovaj moj komentar je samo moj doživljaj i moje razmišljanje. Biološki za žene su 20-te najbolje, ali život nije samo biološki.
Ja nisam ostala u vezi sa čovjekom s kojim imam dijete, a kasnije vise nisam imala želju da imam vise djece i ostala sam na jednom. Moj izbor i srecna sam s tim.
Ako si spremna na taj čin onda te ništa ne treba sputavati.
Vasionka: možda bih imala energije, da nemam dijete a da to želim i u 30-tim i 40-tim. Ne znam. Ali znam da nisam željela vise djece i moj stav o tome se nije mijenjao.
Dugačak zajednički život i potomstvo najviše je luda, hrabra i odvažna “stvar”?
Iza ovoga da se stvari poklope ide level up – tolerancija, zajedničko zrenje, biranje najboljeg načina za kritiku kada je kritika neophodna, očuvanje te tajanstvenosti da bi stvari u krevetu nastavljale da eksplodiraju, očuvanje slobode, uzdržavanje od ljubomore i posesivnosti (ko takva osjećanja ima), razmjena naučenog u interesovanjima i hobijima ili furanje i pokoje zajedničke aktivnosti, očuvanje lijepog izgleda. I tako dalje. I tako dalje.
Nećeš čuti da si kriva, jer nisi kriva. Nećeš čuti da si trebala, jer to ne zavisi samo od tebe. Nećeš čuti da si čekala misleći da ima vremena, jer to nije tvoja priča. Možda je nečija druga, ali nije tvoja.
Nije se poklopilo. Nije se desilo. Razumijem i saosjećam. Da, žalim i ja. Žalim zbog tog teškog pogleda moje sestre, a to možeš biti i ti.
Razumijem Selina.
Sada mi je drago što se ispod javio gospodin u ozbiljnim godinama i izrekao nešto što sam mogla izreći i ja, ali me je preduhitrio.
Zbog svoga bivšeg muža i zbog svoga sadašnjeg muža, obojice predobrih faca i prekrasnih ljudi nisam to izrekla. Pa hej, moj sadašnji muž je proveo većinu vremena sa našom kćeri od njene prve godine naovamo. Tek kada sam novinarstvo zamijenila za drugu profesiju, stvari su se promijenile.
Ona je njegova kruna, kraljevska kruna. Najdivnija od svih djevojčica!
Izuzimajući, zato, sve te divne ljude kojih ima, izreći ću da ima i onih koji na cijelu stvar gledaju kao na pijacu. Može žena, treba mi, pošto? Može dijete, imaju ga svi drugari pa moram i ja, pošto? Može razvod, ima mlađe?
U korijenu svega je strah i nesigurnost. Strah od ženske snage. Strah od objektivnog kompariranja međusobnih postignuća. U prosjeku, žena danas u toj kompetitivnosti (a muškarci su u velikoj većini kompetitivna bića) uzima naveliko.
A tek onda, kao šlag na torti, ona je i majka, m a j k a, to je njena tajna. Još zavodljivija, tajanstvenija, jača, snažnija..
Psihopatološki, razumijem ja i njih, teško se ogledati u takvom postignuću i pratiti tempo.
Ali, jebi ga, ili si muško ili nisi!
Bože… Ja gorim od čežnje da imam djecu i da se skrasim, ali baš kako si napisala, nikako kockice da se poslože. Misliš to je to, ali nije. Zatrpavam se obavezama jer šta da radim ? A čini mi se da bih sve bacila u vodu kad bi se desilo nešto ozbiljno i pravo. Ali nema.. Ne dešava se.. Sama da odgajam djecu, ne želim. Prije 30 slažem se, savršeno, svi mladi, puni energije. Iduće godine punim 30. Da li ću ikada postati majka ? …. A do tada, obaveze i obaveze i obaveze.
Neznanki ,
Svaka moja riječ o ovoj najuzvišenijoj životnoj blagodati bi bila suvišna. Svojim životom , delanjem i snezibilitetom sam pokušavao ( i pokušavam ) dati doprinos univerzalnoj ( a bome i konkrentoj ) ljubavi , osnovom evolucijskog ciklusa preživljavanja i opstanka .
Cijenjene Dame su u komentarima sagledale temu sa stanovišta vlastitih percepcija roditeljstva i životnih nakana. Koliko god bile ( ili ne ) u pravu , naći će se onih koji će im zamjeriti. Takvo je pučanstvo.
Majčinstvo je majčinstvo . Najblagorodnija Božanska milost.
Očinstvo ? Rijetki su oni koji su shvatili veličanstvenost materinstva i osjetili neizmjenru zahvalnost prema ženi ; i ženi majci. Ti mogu pretendirati da se približe pojmu roditeljstva u uzvišenom smislu.
Evo , tvoja objava ulazi u četnaesti sat , a niti jedan “muškarac” se nije osjetio ponukan da lamentira bar neku hudu riječ!
A znate zašto?
Čini se da nemaju pojma ili im nedostaju riječi i iskustvo o ženi , materinstvu i roditeljstvu , o ljubavi i ljepoti koji život čine prelijepim.
Oprosti mi , znam da nisi sklona disonantnim tonovima, ali sam osjetio da se teme mora zaokružiti , jer kako iskon kaže : Sve je u parovima.
Mir s tobom Neupoznata
Umjesto “muškaraca” imamo ovdje muškarca, uz nadu da će svi pod navodnicima izaći pod sunce dana i pronaći svoju sreću, pružajući ju?
Nešto sam malo više o ovoj temi rekla u komentaru Selini iznad.
Neka si se javio (ne persiram!), trebao nam je jedan otac, o t a c. I muškarac.
Da, sve je u parovima.
Hvala Bleki♥️
Ne bih se složila s Caligo, da žene trebaju roditi do 30….
Ajmo nekom logikom (u krajnjoj liniji mojom):
Mislim da bi trebalo da svaka osoba, naročito ženska, bude ekonomski neovisna. Da bi postigla taj stupanj, potrebno je završiti obrazovanje i naći posao.
Kad je osoba, naročito ženska, ekonomski neovisna, onda je sve moguće. Naći adekvatnog partnera (po mogućnosti ne na radnom mjestu) i tada se otvaraju silne opcije. Život udvoje, s papirom ili bez, u pravilu rezultira rođenjem djece.
No, život udvoje nije imperativ. Dijete može doći i bez života udvoje – život samohranog roditelja je stvar odluke. Tu sad dolazi ekonomska neovisnost do izražaja. Emocionalna, intelektualna, psihička zrelost također je vrlo bitna za takav život.
Mislim da u današnje vrijeme rijetko koja osoba, naročito ženska, ima navedene predispozicije. Potrebno je vrijeme da se sazrije, a to se u dvadesetim vrlo rijetko dešava. A naročito ekonomska neovisnost. Bez ekonomske neovisnosti život se vrlo lako može pretvoriti u dnevno/noćnu moru.
Ja nikad nisam bila marriage material, previše sam tvrdoglava, samostalna, s vremenom se pokazalo da sam mentalno i emocionalna jača od mnogih muškaraca koji su možda jednom i bili kandidati za moj život s njima.
Smatram da Selina ima puno pravo da odluči i uradi onako kako misli, kako se osjeća, kako želi. I samo je Selina važna i bitna u svemu tome.
Ti si za skandinavije, zenama se tu jebe za muskarce i brak/veza(djeca mogu i bez braka) a svako malo pucaju veze i razvode se a one sretne, ili se odgajaju djeca sa exovima odvojeno, sve prijateljski bez stigme. Nema boljeg drustva?
Nisam toliko za Skandinavije, koliko za England 😀
dovoljno je blizu 😀
Ja mislim da si ti samo pod uticajem zemlje u kojoj živiš pa to nazivaš nekim skandinavskim momentom. Takvo razmišljanje treba da je zdravo bilo gdje bez obzira gdje smo. Zašto se ne bi živjelo opušteno bilo gdje? Razvod nije zabranjen eto u islamu, pa i kad se razvedu sve može da funkcionišu. Ljudi su ti koji prave pravila koja su morbidna i ograničavaju.
Banter je bio u pitanju i zsjebcnvija na njen komentar nista drugscije nije skandinaviji nego negdje drugo osim sto zene furaju taj mindset strong indrpedent mentally strong zene vs muskarci zbog nemanja vecih problema u skoro savrsenom drustvu sto je meni cringe i meme.
Gracija, Caligo je govorila o biološki optimalnom periodu za začeće i rađanje, govorimo u prosjeku, i to zaista jeste tako. S druge strane, a osim ekonomske nezavisnosti o kojoj govoriš ti, postoji i psihološka spremnost ili nespremnost da se u nekom periodu odlučimo za roditeljstvo, odnosno da se taj momenat prosto osjeti.
Zapravo je u mnogo slučajeva teško uklopiti sve ove segmente, osim što je svaka lična priča zaista priča za sebe.
Optimum je živjeti u porodici (dijete/djeca, otac, majka) i da to nije tako, porodica ne bi opstala kao osnovna ćelija društva. Međusobna ljubav i podrška, pomaganje, oba roll modela (i ženski i muški princip) na direktnom raspolaganju za učenje i rauvoj djeteta.. Međutim, ako takve kohezije unutar porodice nema ili ako porodica unutar sebe ima dinamiku odnosa koja teži ka toksičnim (da ne kažem patološkim) odnosima ili zanemarivanju, onda je, naravno, i bolje i poželjnije da dijete odgaja roditelj koji je za to spreman i voljan.
To što ti govoriš vezano za ekonomsku nezavisnost je ok., ali, s druge strane, postoji tako mnogo primjera o tome u kakve se probleme sa otežanom mogućnošću za roditeljstvo može upasti ako se ne vodi računa i o biološkoj komponenti.
Puno je parova, i sana ih znam veliki broj, što su roditeljstvo odgađali i po deset godina (kontraceptivne pilule, spirale i sva ta čuda), a onda, kada se konačno odluče za dijete, izostaje uspjeh prirodnog začeća – usporeni spermiji, razne ciste, miomi i ostalo kod žena, itd. itd. U dosta slučajeva ne upali ni vještača oplodnja, a potroše se godine u takvim pokušajima.
Poenta priče, bar iz moga ugla, je da se ne treba truditi da se po svaku cijenu kontroliše ovaj proces i sve setira tako da baš sve bude po našoj volji pred trenutak začeća, jer će željeni rezultat izostati u velikom broju slučajeva. Jednostavno neće.
S druge strane, moj je neki utisak iz ličnog iskustva i iz iskustava bliskih osoba da dijete treba “praviti” u onom prvom ljubavnom hipu, dok je još faza zaljubljenosti u toku kod para, jer.. šta znam, teško je tvrditi, ali kod tako začete djece manje je raznih zdravstvenih problema. Naglašavam da je to samo moj utisak.
U idealnim okolnostima, a zapravu su to okolnosti koje su pretpostavka za jedan par koji želi svoje potomstvo, povjerenje i vjerovanje da će odnos rasti i pozitivno se razvijati je veoma važno. Dok i buduća majka i budući otac “izganjaju” svoju ekonomsku nezavisnost da se mogu bez većih otežanja brinuti o sebi i najmanje jednom djetetu koje će dobiti, gubljenja u prevodu su veoma zastupljena, odnosno postavlja se pitanje zašto ekonomsku nezavisnost postavljati kao primat u odmosu na udruživanje zajedničkih snaga za rast i razvoj porodice, ukoliko već postoji želja i volja za to? Razumijem da je tvoja intencija da ukažeš kako je moguće odgovarajuće ishendlati situaciju u slučaju da se veza dvoje ljudi pokaže kao idealizovana u početku, odnosno u slučaju da se ista raspadne u budućnosti, ali mislim da samo to ne treba biti krunski zadovoljen uslov, jer život jednostavno nije ili nije uvijek pod našom kontrolom. Prirodno začeće je ipak malo čudo i zavisi od toliko mnogo segmenata koji su nam, i u naučnom smislu, još uvijek nerasvijetljeni. Hoću da kažem da nerijetko uslijedi ćorak ako se insistira da baš sve bude totalno setirano onako kako smo mi to zamislili.
Pilencad mladjaHna ili starije koke za juhu, radjajte koliko god zelite, muskaeci takodje pravite, treba da se radjaju djeca, 2 djece moja bivsa kolegica nrovezanka iznese u 42 a imala kos jefno od ranije, normalna djeca ali se nikad nije uzela sa momkom iz Danske, vjerovatno su se i razisli po drustvenim kako vidim.Ali eto zdravu je djecu zena iznjela, tipicno norsk plava kosa i oci.
Nas solo-ase koji jos zivimo djevojackim/momackim zivotom sa full rjesenom infrastrukturom i logistikom, puScite nas bre. Zivela sloboda.?
Jarčice, ženi koja je već rodila nije nikakav problem roditi zdravo potomstvo ni u pedesetoj, ako menopauza nije uslijedila. Ovdje govorimo o prvom rađanju, tu su stvari posve drugačije.
Niko nikoga ne drži?, samo bismo da se vi mlade slobodne žene ne zajebete kada rađanje budete htjele, da se ne ispostavi da onda prirodno ne može.
Poznajem osobu koja je rodila četvero zdrave djece do 33.godine i sa 40 dječaka sa downom. Dakle ne važi da zdravo potomstvo dolazi i u pedesetoj, pogotovo kad si gore rekla da su začeća nerasvjetljena.
I opet mi uporno smeta ovaj momenat kakve misli imaš – kao upiranje prstom u slobodne žene koje su se eto kako kažeš zajebale. Npr (a ne znam da li je to tako, i ne želim da je uvrijedim) Silence nije željela dijete nikada i zato odgađa i ne prave joj se, dok u mom slučaju oduvijek želiš ali se ne dešava, dakle kako sam se ja zajebala a oduvijek sam htjela?
Ma, ne upirem prstom ni u koga, sve piše kako piše. Ostalo je pitanje interpretacija?
Uvodiš me u ulogu arbitra, to nije moj đir.
Smeta ti kakve misli imam i to je ok. Ponekad nešto smeta, ponekad nešto odgovara svima nama. No, moje misli ne znam artikulisati ni ja kako treba, a posebno da iko drugi zna njihovu srž. Zato je to smeta/ne smeta uvijek pitanje interpretacije.
Daun sindrom će se desiti u populaciji na sijaset različitih mjesta i okolnosti. U prosjeku, žena koja je ranije rodila bez većih problema iznese trudnoću i rodi zdravo dijete i u ozbiljnijim godinama, dok žena prvorotkinja u tim ozbiljnijim godinama ima više problema. Šta ćemo, tako je, i ne zavisi od bilo čije interpretacije, pojedinačnog slučaja ili želja.
Ja nisam procitala da je upirala niti sam se pronasla u zajebu, iznjela je svoje misljenje, sto je objektivno tacno u velikom procentu slucajeva kad su u pitanju zene i dizanje djece. Pa prosto je ili ces bili solo ili ces se odluciti za djecu sa ili bez muskarca(vjestacka oplodnja, iskreno ni najradikalnija feministica na to se ne odlucuje nigdje na svijetu, mozda 0,001% zena izuzeci o kojim ne moze govoriti i uzimat ih kao realnost, ti ako zelis samo naprijed ako mislis da je to najbolje za tebe, odgovorna si za svoje zivot i izbore kao i svaki muskarac. ).
“dok u mom slučaju oduvijek želiš ali se ne dešava, dakle kako sam se ja zajebala a oduvijek sam htjela?” – pa jarane ako si samouvjerena, obrazovana zena i uz to ako zelis djecu, preuzmi incijativu i pronadji ti muskarca, pozovi ga na dejt, razgovarajte poduzmi akcije vec jednom. Mnogo si u glavi sa emotivnim preslagavanje proslosti, sta ako me ostavi, sta ovo, ono, hoces neces sranja, cekanja prd prd. Mnogi muskarci vole takve zene, koje ce rado da njih zene izaberu bez nekih igrica, i osnuju zivot.
Licno ja davno sam jos kao mlada donijela odluku da ne zelim djecu, clasha(clashing) se mojim lifestylom i karakterom(ne da bi bils losa majka, vec zivotni prioriteti su mi drugaciji, zivot bi drugacije da provedem) da imam djecu, nisam taj tip. I tu je kraj, nema price i suvisnog razmisljanja.
Moje iskreno misljenje je da prosjecna zena(poredivsi prosjecnog muskarca) ni same ne znaju sta zele, ili im je tesko artikulisati zbrku emocija i prevesti ih na svjesnu logicku ravan. Tu nastaje problem, kaos.
Red je suprotno kaosu.
Ne znam da li je ovo dobro objasnjenje ali eto tako ja skontah.
Vidi se da je došlo proljeće/ljeto :)))
Hahaha, da?