Ideologija: Kružnica i vertikalna linija

Mnogo je razloga zbog kojih sam izabrala tačku kao svoj avatar, ali sada se pozabavimo oblicima u kojima je tačka gradivni element – kružnicom i linijom.

Ove oblike, ne posve slučajno, pa ni uopšte slučajno, iskoristiću kao simbole koji predstavljaju različite ideološke postavke društva čovjeka kroz poznatu njegovu istoriju.

Kružnica – Kada je čovjek prvi put svjesno, uz namjeru da dobije oblik, povukao liniju, da li se sve svelo na tu liniju ili je zatvorio krug? Dakle, da li je prvo postala vertikalna linija ili kružnica?
Ovdje neću dopustiti diskusiju. Moja je postavka da je prvo bila kružnica. Simbol rodnice, ciklusa življenja i umiranja, kretanja planeta; simbol načina odlučivanja u ljudskoj zajednici (vijećanje više glava okupljenih u krug), simbol matrijarhata, simbol politeizma (višebožja).
Simbol kolektiva. Simbol ženske energije. Simbol cikličnog kalendara i vremena.

Vertikalna linija – Kada se intuitivno upitam da li bih, da to prvi put radim, povukla horizontalnu ili vertikalnu liniju, odgovor bi bio da bi to bila horizontalna linija.
Vertikalna linija bi bila simbol falusa, probijanja incidenta kroz umirenu (naviknutu) stvarnost; simbol jednog vladara i odlučivanja od strane jednog autoriteta, simbol jednog Boga, simbol apsoluta koji se ne dokazuje.
Simbol individualizacije. Simbol muške energije. Simbol jednog ishodišta i pravolinijskog vremena.

Sada je pitanje špekulacija da li sa kružnicom trebamo povezivati tamu kao njen srodni simbol (sve što postoji, postoji na okupu samo u tami), a svjetlo kao simbol vertikalne linije (sve za što znamo da postoji, postoji samo ako je osvijetljeno)?
Pitanje špekulativne prirode je i da li pojedinac može postići duhovnu, mentalnu, pa i biološku uravnoteženost ako na idejnom nivou u njemu nije postavljena kružnica (rodnica) kroz koju proboj vrši vertikalna linija (falus)? Tu bi se onda ređali simboli jin-janga ili Platonov koncept prvih ljudi (dva lica na istoj glavi, s prednje i zadnje strane, muško i žensko, koji su kasnije raspolućeni).

Arheologija snažno podupire ovu izloženu tezu.

U vrijeme matrijarhata (ili dok takav društveni poredak još nije bio uništen da bi na njegovim ruševinama izrastao novi) ostaci kulture čovjeka govore o kružnim, zaobljenim, sferičnim oblicima: kugle, debele (plodne) figurice Venera, ukrašeni obluci, sferični prikazi glava koje govore.
Odluke se donose u vijeću. Pleme živi u kolektivnim nastambama i djeca se odgajaju zajednički. Bogova je više ili bar ne postoji koncept vrhovnog Boga u pojavnosti individue, jedne osobe.

U vrijeme patrijarhata pojavljuju se obelisci, piramidalne građevine, vertikalni stubovi; koncept gradnje koja teži kolosalnosti u visinu, prema nebu.
Odluke donosi pojedinac. Postaje koncept države. Svaki muškarac ima vlastitu porodicu čiju djecu odgajaju vlastita/e žena/e. Pleme se dijeli na kuće (porodicu), postaju rodovi (krvno srostvo), sistem kasti i klasa. Oblikuje se pravilo vlasništva i veoma je naglašeno.
Bog je jedan ili je, bar, vrhovnog Boga, zaokruženu osobu odvojenu od ičega drugog, lako idejno identifikovati.

Moja je teza da se tektonske društvene promjene zapisuju u, pa mijenjaju i sami ljudski genom.
Biološka evolucija izazvana sociološkim promjenama.

Tek na izmaku ovog društvenog eona u kojem smo relativno je lako verbalizovati transformaciju kroz koju je prošla žena.
Ona više ne donosi odluke neizravno, tako što je šaputanjem na jastuku nagovarala svoga muškarca, nego je prisiljena da ih, veoma brzo, donosi sama. Ne u kolektivu vijeća, kako je to bilo u matrijarhatu, nego samostalno.
Svojina se veže i za ženu, ona je i rodilica (sada po izboru) i hraniteljica (sada uz moranje); postaje savremeni lovac, igrač, učenjak. Žrtva je poroka, dekadencije i devijantnosti, gotovo isto kao muškarac.

No, koje se transformacije dešavaju kod muškarca i dokle to sve vodi?
Možda će vam se učiniti bezobraznim što u vrijeme masovnog ubistva u Gradačcu, otpočetim femicidom, govorim o tome da su muškarci najveće žrtve na oltaru savremenog i budućeg društva, prije svega djeca i mladi muškog (s)pola, ali gradačačka tragedija neće skrenuti priču sa stvarnog opšteg izvora problema, bar u mome slučaju.
Da li su žene, uopšteno, društveno poslušnija bića? Jesu – to se ispitalo i utvrdilo na ogromnom uzorku tokom zaključavanja i kampanje “vakcinisanja” u Covidu. Da li žene, baš zbog te svoje društvene poslušnosti, ostvaruju sve zapaženije uspjehe u globalnom društvu, a njihova zarada, u odnosu na zaradu muškaraca, raste rapidnom brzinom i relativno uskoro će, u prosjeku, preskočiti zaradu muškaraca? Odgovor na oba pitanja je da.

Da li se žene suočavaju sa užasom savremenog stresa u najvećem zbog toga što im izmiče uloga savjetodavaca na jastuku, a postaju samostalne u moranju donošenja odluka veoma brzo? Da.
Da li se muškarci upravo suočavaju sa najvećim strahom, osim smrti – strahom da više nisu nužan posljednji autoritet u donošenju odluka u vezi sa svojim životom?
Više nije uvijek po njihovom. Jer, taj nužni posljednji autoritet mogao je biti samo Bog.
Da!

Gdje su nam potomci, čak i kada sagledavamo biološku ravan, i da li su promjene vidljivije na muškoj populaciji?
Ponudiću grube skice tri tipologije, ne pretendujući da obuhvataju sve prisutne kombinacije.

Odjednom, kod ogromnog broja muške djece, oni simboli kružnice i vertikalne linije stopili su se i na biološkoj ravni u jedno, pa zapravo imamo sve više androgena neistražene ili neutvrdive seksualosti i roda.
Njihova je budućnost, u smislu društvenih postignuća, uglavnom veoma svijetla pod uslovom da prebivaju u velikim urbanim područjima.
Da li možete zamisliti da ovakva osoba bude politički desno, tradicionalistički orijentirana? Da li možete zamisliti da veoma rano, u svome djetinjstvu, osjeti otpor spram razvoja tehnologije i poželi da se povuče u osamu ruralnog tipa.
Ne.

Drugu vidljivu grupu muške djece i mladih muškaraca karakteriše ljutnja, agresija, nastavak arhetipske težnje za postizanjem tijela kolosa. Njihov je potpis konflikt, a ispoljena religija je sila.
Psihološki, ovo je znak da su ovakve osobe, još od najranijeg djetinjstva, u stanju hronične odbrane, a hronična odbrana zahtijeva hronično lučenje adrenalina. Hronično lučenje adrenalina podrazumijeva psihološko stanje pretis lonca, konstantno.
Problem je u tome što rastu u okruženju, uključujući i globalno, koje ne zna ili nije još verbalizovalo (a možda i ne želi verbalizovati) šta im to zapravo prijeti. A prijetnja zaista postoji i zaista je po njih strašna.
Da li možete zamisliti da su ovakve osobe liberalnog političkog usmjerenja? LGBT itd.
Ne.
Da li možete zamisliti da se povlače u osamu ruralnih sredina, jer u velikim gradovima brzo sagore? I oni i svi oko njiih.
Da.

Treća grupa su tzv. mislioci. Mršavi, dosadni i pomalo suho nezainteresovani štreberi.
Među niima ćete pronaći i desno i lijevo politički orijentirane osobe; i naučne geekove i teoretičare zavjera. Pronaći ćete u ovoj grupi i revolucionare i mizantrope iako će svi biti pomalo usporeni i depresivni.
Sadašnji društveni poredak zavisi od njih. Oni su prevaga.

Ne znam ovo završiti osim sa iznenadnim zaključkom – prevlađujuća ideologija društva upravo se obračunava sa svojim muškim dijelom. Manje poslušnim i više nezavisnim dijelom, po samoj svojoj prirodi.
Sa patrijarhatom je možda gotovo, a zbog osvajanja tog ishoda slijede ratovi raznog tipa i senzibiliteta.
Jedan od grand finala u toj priči biće skidanje marame, kao izbor, u Saudijskoj Arabiji u predstojećih 20 godina maksimalno.