Kad se poglavlja završavaju valjda trebaju postojati pouke do kojih smo došli, isprva čitajući sasvim dosadan početak. Ili se, bar, uzbudljiv i haotičan početak treba nekako smiriti.
Zabezeknuta sam otkrićem koliko mi je vrijeme saveznik. To mi je mantra odranije, nije sporno, ali je moć protoka vremena fantastično velika. Ili ja, priznajmo, i nisam neko osjećajno biće.
Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet. Devet adresa u posljednjih dvije godine na kojima nije moj dom.
Od tih devet, s jedne adrese sam prozreta. Ustvari, da je bar to.
Mislim da je u pitanju strah, u ovom slučaju zdrav.
Nemam primjedbi.
Na kraju, ono što ostaje je standard. Ljestvica.
Prija mi tvoja dobrota. Teško je dostižna, a to nije zezanje.
Prija mi tvoja inteligencija. Ti znaš da mašta mora imati svoje igralište.
Prija mi i tvoja sloboda. Toliko deklaracija je apsolutno bespotrebno, a glave se gube zbog njih.
Ili jesi ili nisi.
Poza je hodnik, ne i dnevna soba.
A posebno ne zajednički jastuk.
