u tri kaplje tona
pale kao da su odavno tu,
napuštene i zaboravljene,
vibrira naša zagonetka rjeđa od zraka
odakle duga pruža svoj most
i boje svjetlucaju gusto
pred očima neke djece
kad se osvrnem, zaboli
kao da crna čizma stane na krilo
bijelog goluba,
kao da ljudske ljuske odstranjene živosti
sakupljaju tijela za soylent geen
u gužvi, gdje se prepoznajem sa očima
iza kojih je slutnja o zrakama,
gdje spuštamo i ravnamo talase
da ostanemo bešumni ljuskama,
čuje se rad krvi, rast drveta,
brušenje pahuljica.
velika snaga besmisleno lijepog
među tri kaplje tona što drže ravan
i strpljivo dižu kulise stvarnosti
natrag u njenu sintetičku fabriku,
držimo se za pseudo ruke i ljubimo
pseudo usnama.
skrivači u kodu pjesme nad pjesmama
Osim što je lijepa ova tvoja poezija je i edukativna 😊
Morao sam malo proguglati i prisjetiti se sta ono bješe “soylent geen” a sta “pjesma nad pjesmama” 😊
Da li je potrebno određeno predznanje da bi se razumjelo ono o čemu pišeš?
Sjetih se jedne promocije Karahasanovog romana, gdje je promotorka govorila kako je potrebno određeno predznanje da bi se razumio Karahasan. Dževad je prekide, i reče da nije potrebno predznanje i da moze svako da ga čita i razumije po vlastitom doživljaju. To mi se veoma svidjelo jer se podudara sa mojim misljenjem😊
Tako i ja tebe @VASIONKA razumijem po vlastitom doživljaju 😊
Pa, naravno, to je uvijek tako.
Vlastiti doživljaj i jeste jedini alat koji svi imamo.
Ovo je mogla biti i pjesma o Palestini da se emocija nije “zgusnula” i pretočila iz ekspresije u impresiju. Sad je pjesma o “svemu” što u sebi dozvolimo da bude i o tome šta voljno izoštrimo. Zato mi je još interesantniji Katranov komentar i drugi put u životu mi se skroz sviđa kako razmišlja.
Pošetak je Palestina kao aktivni primjer patnje sve djece, ikada, a od sredine je intuitivna nada da će neki drugi ljudi, posebno djeca, to zaustaviti i preokrenuti u slavljenje života. Zauvijek.
(ovo sam napisala samo zato što si to vidjela🤍)