Preksinoć sanjam kako silazim niz unutrašnje stepenište u RTV domu. Negdje u daljini, ali ne dovoljno daleko, začuju se tutnji bombi. Nisu to granate, to su avionske bombe.
Takva kakva jesam, u snu, ne znam da imam ikoga bližeg – kćerku, supruga, sestru, roditelje. Zbog zvuka tih udara počnem da ječim, pa vrištim, presavijena na pola, tu na stepeništu, držeći se za gelender. Bio je to vrisak zbog svih onih lica koje ne vidimo, ne poznajemo, ne znamo da postoje, ali u desetinama, stotinama, hiljadama stradaju od nekih bombi. Statistička lica. Njihova istorijska uloga je da budu broj.
Neki čovjek, kojem ne vidim lice, prilazi od natrag, stavlja mi ruku na rame i, pomažući mi da siđem, smiruje me.
Nakon kratkog prekida, radnja se nastavlja u prizemlju zgrade. Jedan rukovodilac pita drugog zašto mu je na jednu izmještenu lokaciju poslao tog i tog čovjeka. “On je vezista, zatrebaće”, odgovara ovaj.
Desnica je na prostoru koji podrazumijevamo kao zapadne demokratije Evrope počela značajno jačati još u onoj sezoni kada sam snimala intervju sa tadašnjim visokim predstavnikom Valentinom Inzkom. To je mogla biti 2013. godina, prije nekih desetak godina.
Mađarska je, čini mi se, već imala Orbana, Poljaci su desničarili; Putinu je na ovome ili onome mjestu u izvršnoj vlasti Ruske Federacije (što predsjednik, što premijer) tekao N-ti mandat, no nije bilo posve jasno da okvirno ili konkretno zacrtano u narednim godinama teži ka mijenjanju sovjetskog u prostoprošireno rusko, kao na ovoj mapi grofa Coudenhove-Kalergija iz 1925.
Sada, da li je do toga da jedna istorijska godina zapravo traje bar deset kalendarskih, odnosno deset godina ljudskog života ili sve mekše prolazi, sa manje otpora materijala, kada ideologija polako curi iz loše zaštićenih bačvi za skladištenje opasnih materija nagrizajući već upitno zdravlje postojećih ideologija? Jer, takva vrsta pripreme, začinjena sa QAnon ideologijom što je divljala u vremenima pohoda na Kapitol nakon gubitka Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, koja danas dobija svoje sudsko razrješenje kroz Epstein client list, pa pojačana sa represijom zapadnih demokratija prema vlastitim građanima u vremenima Covid zaključavanja i sramnih kampanja “vakcinisanja” čiji je jedini smisao iz današnjeg ugla da nam se sa stranica najuticajnijih medicinskih naučnih časopisa poručuje da se vrhunac negativnih učinaka tih pripravaka na globalnu populaciju tek očekuje u decenijama koje dolaze, radila je, naoko ispod radara, sve do grand finala – ruskog napada na Ukrajinu i izraelskog iskorjenjivanja Palestine.
To, ispod radara, koje ne krije da trgovački šarena i integrirajuća Kartaga mora pasti, hrani se upravo faktičkim stanjem da je Trump zaista pobijedio onomad, da je Covid zaista bio konglomerativno osmišljen sistem za snimanje globalnog potencijala pobune (između ostalog), da sve velike igrače zaista boli k. za Ukrajinu, kao i da zaista ispada da smo apsolutno ravnodušni prema iskorjenjivanju palestinskog naroda.
Nabrojano je toliko očigledno da je racionalno i vrjednosno dohvatljivo za baš svakog pojedinca koji iole drži do svoje etike i svoga integriteta, neobrazovan ili vanredno dobro obrazovan bio, manje je bitno.
Pomisao da je društveno zrelije da pukne u sadašnjoj Njemačkoj Osiromašenja ili skorim predizborno/postizbornim Sjedinjenim Državama nego u jednoj, npr., Bosni i Hercegovini, jer zrelije de facto jeste, instantno biva zamijenjena bezbrojnim lekcijama iz istorije – društveni očaj će se, u formi rata, pokušavati izmještati na proxy teritorije sve dok takvih teritorija bude!
Uz to, a dok siromaštvo pojačava važnost identitarnog i suverenističkog (desnica) premazujući stare rodovske i mitove vrste novim, življim bojama, o čemu je možda ponajbolju istorijsku lekciju dao Drugi svjetski rat pripremljen u uslovima Velike depresije, nemojmo zaboraviti na čari ratne ekonomije koja uvijek, ali uvijek postiže nekoliko ciljeva: vraća globalnu ekonomiju iz stanja entropije, daje zamajac razvoju tehnologije (u ovim uslovima raketne, softverske, osmatračke, biorobotske i tehnologije novih materijala) i osvježava svijet učmalih filozofskih ideja (čovjek je idejno najproduktivniji u stanju patnje).
Funkcionalno, vratiće donekle vrijednost globalnom novcu čije su štamparije radile naveliko posebno u danima Covida, a u funkciji mitologizacije novca spjevati novi spjev o zlikovcu (u konkretnom slučaju Ruskoj Federaciji), koji je jedini čija ekonomija značajnije raste.
Naravoučenije koje će humanistički svijet ponovo, po ko zna koji put, izvući nakon što zemlju uskoro preore Treći svjetski rat (sa svim doslovnim i alegorijskim potencijalom ovog iskaza) glasiće: Sila nije jedini garant preživljavanja! Jer, novi će poredak, odlučan da, kao, nikad više neće proći ono što je prolazilo dok ga je ustanovljavalo, malima morati dati njihove okrajke – deklaracije, rezolucije, međunarodno pravo – kako bi ponovo združeno, bez gunđanja, jurcao u nekome pravcu do nove entropije.
I, šta je taj Levijatan koji proždire?
Kapital, koji to ime zadržava samo ako ima nešto novo da pojede?
Promjena, jer je u društveno naviknutom učmalo i dosadno?
Sam život, koji biološki opstaje na smrti prethodnih formi?
Kruženje u svemiru, poput kruženja vode u prirodi, pa je zapravo samo neobaviještenost ta koja nas dijeli od istine da nepravda, kao društveni konstrukt, mora da postoji jer je, bez nje, nemoguće definisati vrijednosti i iščupati ih iz strogo idejne, filozofske špekulacije.
Uz jutarnju kafu progutah ovaj članak (blog post, vrijedan naslovnice nekog bitnog portala, ako takav danas postoji)
Približila si mi dešavanja onakva kakva jesu, hvala ❤️
Znači mi tvoj osvrt i kompliment♥️, ipak.., pretenciozno bi bilo da iko od nas može približiti dešavanja onakvima kakva jesu. Ovo je samo sintetička analiza iz moga ugla.
Hvala tebi Alaska😊
Demokratija je suknja iza koje se krije kapitalizam, sve što je Zapad uspio inaugurirati na Istoku je apsolutna kapitulacija nad malim zemljama, siromašnim narodima; uzimajući prirodne resurse nasilnim pristupima (ratovima i uzrokovanjem sukoba u međuljudskim odnosima) kako bi zadržali kapital, a uz sve to preko galona krvi prosute preuzeli kontrolu nad nečim što nije njihovo; slavni kolonijalizam. Znamo da su svi kumovali sa Zapada svim mogućim genocidima koji su se dešavali apsolutno svugdje (ne samo u Bosni i Palestini, već Kambodži, Burmi, Vietnamu, Kongu, Tanzaniji, Keniji i sl.), a prljave poslove obavljali unajmljeni plaćenici sa Istoka ne bi li dobili komadić svog neba. Strašno je na šta je ljudska rasa spala, da ne uči iz historije već je ponavlja.
Miror Ursa Major, to je ta matrica.
Koncept kapitala, otimanja i nasilnog prisvajanja, pa i genocida nije smišljen na Zapadu, jer je u to vrijeme Zapad bio necivilizovan i minoran. Problem je što se evrocentrično tvrdi da je humanizam smišljen na Zapadu, što je laž, od kada ova matrica, kao, postaje nedopustiva i zabranjena. Zapravo, ispada da je sa proklamovanjem humanističkih vrijednosti kao naslijeđa Zapada upravo Zapadu data tapija da određuje šta je šta i kako se šta naziva. Dvije iste stvari su, tako, jedna genocid, druga nije; ono što je isto kao osvajački pohodi Aleksandra Makedonskog je u procesu, na primjer, nekako postalo Commonwealth.
Suština je da je i u svijet ideja i misaonog naslijeđa svijeta instaliran kapitalizam – jači kači, ali ako je jači, tako se ne smije okvalifikovati.
Tekst koji se čita na dušak i razumije.
Šteta da nema daleko veću publiku, jer osvjetljava ono što dosta ljudi nije osvijestilo, a sluti.
Zrelo grožđe za ozbiljno vino.
E, to je u mome slučaju najčešći problem – razumljivost.
Drago mi je ako je ovaj put uspjelo♥️