Noć,
zagasito plava i zastori njeni
uspavanog,
kao tajnu,
od malena čuva svog junaka Dan.
u postojanje uplićući svjetlom
sve nježne stvari
rastopljene u suzi
pod ritmičnom vladavinom sunca
i jave,
pratilje zapovijesti dozvoljive snage.
u dlanu,
u toj malenoj tačci u sjeni
brižljivo građenih monumenata
sa svojim zidinama, kulama i stražarima
pružio si ime ljubavi
smještene baš tu,
gdje je toplo,
gdje je uvijek blizu za sjećanje
i tananu igru u trajanju naše
zagonetke.
dok odlazim,
namještajući kosu,
kao da se ništa desilo nije,
uz pjevanje vlasi upletenih u vjetar
muške Noći u ženskom Danu;
dok obznanjujem da trajanje
neće razdjevičeno biti
pod svjetlom ove vještačke jave,
ostavljam trag.
za uplitanje u čvor
sjećanja kojima početka nema,
za supernovu što stišće
prostor i vrijeme
tada,
kada smo bačeni u neke tačke,
negdje, u nečemu velikom,
gdje sve vibrira od te suze
na tvome dlanu.
sjećanja kojima početka nema…
Lijepo, lijepo 😊
Da, vrlo je lijepo😊