Fado iz komšiluka

I.
Večerale smo u restoranu koji pripada lancu kompanije u kojem je i naš hotel. Tejo. Pri smještaju, dobile smo vaučere sa popustom od 20% u restoranima tog lanca. Totalna šminka; rezervišeš sto tokom dana, konzumacija vina, predjelo i onda sve po redu do plaćanja računa za večeru i odvojeno, sve kartično, napojnice za konobara koji je sam odredi. I koja je obavezna.
Hrana je bila odlična, no bila je i bolja u uličnim restorančićima, osim što tu imaš dva-tri jela koja su mnogo dobra i ostalo onako.

Ok., Tanja, Tien i ja htjele smo nastaviti veče. Druge dvije penzionerke su odlučile ranije na spavanje.
Bilo je kišovito, ali ta lisabonska kiša, bar tih dana a vjerujem i inače, poseban je doživljaj za nas koji ne živimo u takvim klimatskim uslovima. Blizu je Atlantik, delta velike rijeke Tejo u okean još bliže. Vazduh je čist i prozračan, s mnogo manje vlažnosti nego u sarajevskoj kotlini, vjetrovito je i uobičajeno toplije u odnosu na naše vremenske prilike u jesenjim i zimskim mjesecima za desetak stepeni. Onda je ta kiša umršena vjetrom takva da se ne sruči ono odjednom, nego se razlaže, blago, sa prekrasnim sunčanim intervalima tokom dana i iznenadnom kristalnom vedrinom neba tokom noći.
Kiša u Lisabonu veoma je rijetko jednolična, onako da se naklati padati i da ne prestaje.
Ta igra rijetkih kapljica ometenih vjetrom i svjetala grada proizvodi neku suptilnu iskričavost boja. Sve je to začinjeno sa specifičnom prozračnošću vazduha, pa čini od šetnje ulicama veoma ugodno iskustvo.

Već sam imala na umu kvart u koji bismo mogle otići na fado. Bio je desno od naše trenutne lokacije. To mjesto sam odredila i zapisala adresu još u Sarajevu, pretražujući recenzije turista o najboljim fado mjestima u Lisabonu. Komentar tog srednjovječnog gospodina imao je naziv Fado iz komšiluka i govorio je o mjestu gdje fado izvode lokalci, amaterski, gotovo poput karaoka. Emocija koju je taj gospodin ostavio u tom zapisu veoma me se dojmila, iz onih redova sam osjećala da je riječ o nečemu posebno toplom.
Tanja, sa adresom u Kanadi i kratkotrajnim adresama širom svijeta bar desetak puta godišnje jer joj svi ekstra prihodi odlaze na putovanja, predložila je da krenemo lijevo, do kvarta u kojem se nalazio Fado teatar, mjesto na kojem nastupaju samo izuzetni fadisti. Bila je tu već prije dvije godine, na poziv prijatelja i nosi divno iskustvo. Ok., zaključile smo, idemo do provjerenog mjesta.

Hodajući, shvatile smo da ulazimo u kvart narkomana, beskućnika, lopova i umjetnika – to su bila lica koja smo jedina sretale na ulicama tog dijela grada. Vidjela sam ljude koji ulicama hodaju veoma polako, zagledani u lisabonsku kaldrmu. Blizu je željeznička stanica i čvor tramvajskih pruga; fluktuacija stanovništva i turista na tom je mjestu tokom dana veoma gusta. To su tragači za zlatom, rekla je Tanja, prepričavajući objašnjenje prijatelja da ti ljudi čekaju noćne kiše, kada je manje ljudi na ulicama, pa skupljaju tokom dana izgubljene satove, narukvice, naušnice, prstenje, sitni novac i sve dragocjenosti koje se mogu prodati. Oni od toga žive i tačno se zna ko vlada kojim zonama za pretragu – mali formirani gangovi koji se drže zajedno i veoma su agresivni prema došljacima koji bi im pokušali uzeti komadić tog posla.

Pred Fado teatar smo nabasale nekako iznenada. Uske uličice sa višespratnicama od kojih su bolje obložene živopisnim portugalskim keramičkim pločicama odjednom su se otvorile u jednu širinu, sa čije desne strane je bila bijela dvospratnica, sa kružnim dvorištem oko široke kuće, što je pravilo efekat kao da kuća nije pravougaonog nego šestougaonog oblika.
Zidovi sprata nad prizemljem, do kojeg je vodilo široko stepenište, praktično nisu postojali; sve je bilo obloženo ogromnim staklima u jednom komadu, unutra bordo prigušeno svjetlo, zvuk koji se prelama i u tim prelomima sluti svoju snagu i ljepotu, dok su ljudske prilike unutra, svuda duž tih stakala, načičkane jedne do drugih u masu, što govori da vjerovatno sjede u redovima koji započinju od staklenih zidova i pružaju se negdje do centra, do fadiste i svirača na gitarama i citri.
Ali ne, ulaz ovdje nije bio moguć. Mlađa žena sa vitičastom tetovažom ispod desnog oka, hladno-menadžerski stroga i suha za umjetnički izraz svoga izgleda, gotovo iznenađeno je saopštila da su rezervacije za ovo veče završene još prije dvije sedmice i da smo mi, neuki i poludivlji turisti, takvi da uvijek mislimo da se sve može platiti novcem. Ok., možda joj opaska i jeste na mjestu.

Uputile smo se ponovo na lokaciju sa koje smo krenule, a sa koje ćemo do Fada iz komšiluka. Ljudi koji su se glasali agresivno usput bilo je još više, što me nije zadržalo da kažem Tanji da sa tom neskrivenom intencijom da premjesti ranac naprijed, na grudi, i užurbava korak nervozno uz podozrive poglede, njih neće zadržati da učine nešto strašno što ona još uvijek samo zamišlja u glavi. Takvo ponašanje bi ih samo moglo izazvati da tako nešto i učine.

Put je potrajao. Više od pet hiljada koraka na tih današnjih preko dvadeset hiljada već je počelo proizvoditi ozbiljan zamor, ali smo napokon došle do kvarta gdje bi trebalo biti naše mjesto. Hmm, uske višespratnice iz ‘60-ih, ‘70-ih, ‘80-ih u uskim ulicama, gotovo socijalistička arhitektura.
Radničko naselje.
Nigdje šarenih keramičkih pločica na fasadama, nigdje malih balkončića sa vešom zaboravljenim na kiši. Liverpul u Lisabonu.
Tanja provjerava da li je to to mjesto, kiša je sada jača, a ja pitam dvojicu, dugokosog i jednog onako običnog, da li se ovdje izvodi fado. Iz očiju im vidim da razumiju ono što na engleskom govorim, ali samo završavaju svoje cigarete, gotovo simultano odbacuju opuške i kreću ka piljarnici prekoputa. Tien želi grickalice, puno grickalica; vadim novac i šaljem je za njima dvojicom u tu prodavnicu, izgledaju dobroćudno.
Tanjina polumokra glava izviruje iza drvenih bezvezno ofarbanih vrata, uzbuđena je. Hej, to je tu, da vidiš kako su slatki!, dok se iz slabo osvijetljene dužne prostorije, poput nekakvog hodnika, čuju zvukovi čaša, tanjira, escajga. Žamor. Domaćica je jedna vatrena crvenokosa žena, vidjećeš. Živa vatra! Ništa ne progovara ne engleskom, ali sve razumije. Nagovorila sam je da uđemo bez večere. Samo po časa vina. Za Tien ona njihova prešećerena limeta.

II.
Tanja se vratila unutra zatvorivši teška vrata, a ja još nekoliko trenutaka sačekah Tien. Baš kada sam htjela gurnuti vrata, otvorila ih je domaćica, vatrena crvenokosa. Duboki napukli ženski alt, crni šal sa precvalim ružama preklopljen u trougao preko ramena. Kasne pedesete, ali zavidne figure i veoma hitrih pokreta. Žar u očima, što od vina, što mnogo više od onoga što kuca unutra i daje joj tu raskalašenu radoznalost. Šu, šu, šu, viče na nas šaptajem pokazujući da brzo uđemo i izlazi sprijeda, obraćajući se onom dugokosom i običnom što su pušili cigarete.

Ušli smo u dužu a užu prostoriju, veoma skromnu, sa drvenim stolovima i klupama na kojima sjede srednjovječni ljudi, djeca, stari. Tanja, sjedivši u desnom redu klupa prekoputa šanka pored sićušne starice žustro pokazuje rukom da priđemo na dva slobodna mjesta s druge strane stola.
Prolazeći, vidim plavokosu gospođu u šezdesetim sa glamuroznom šminkom i još glamuroznijom haljinom. Odmjerava me i kratko klimnu glavom, kao da sam prošla na njenom testu ženske estetike.
Prvo što sam opazila nakon što smo se Tien i ja nagurale u klupu su fotografije, slikane kao da je riječ o porodičnim fotografijama.
Nekako u centru svake te fotografije je mlada plava žena, mršavica ogromnih očiju i punih usana. Od crvenokose ću na kraju večeri saznati, jer ona ipak solidno govori engleski ili taj jezik iz nje izlijeće tek kada je vino dobro zagrije, da je riječ o najboljoj portugalskoj fadistici savremenog doba. Navodno je bila teški narkoman, jeste sigurno kaže crvenokosa, a iz tog pakla je izvadio fado. Voli često doći ovdje, uvijek kada je u Lisabonu i kada može, ali ovdje nikada ne pjeva, nikada, samo sluša druge.
Pomalo je i dalje tužna na tim porodičnim fotografijama, ali se vidi da su te fotografije kao porodične baš zbog nje – ona je ta koja ljude oko nje voli više nego oni nju, ona je ta kojoj porodica treba i nedostaje.

Odjednom je počelo, nisam ni shvatila. Prvi gutljaj bijelog, jeftinog ali dobrog portugalskog vina prekinuo je zvuk jedne gitare i jedne citre. Zvuk je dolazio iza mojih leđa, morala sam se skroz okrenuti na klupi što nije bilo jednostavno.
Ovaj mali dužni hodnik bio je dupke pun i već topao onako kako prostor samo mogu zagrijati ljudska tijela u jednom intimnom događaju.
Svirali su dugokosi i obični, s prvim taktovima bilo je isuviše očigledno da sviraju jako, jaaaaaako dobro.
Šanker, mladić srednje visine, veoma uredno podšišan skida svoju šankersku kecelju i u štreberskom tankom džemperu ispod kojeg je složena kragna besprijekorno čiste košulje stupa do mjesta pored dugokosog i običnog. Prije nego što je stao, pustio je glas. Ma hej, odakle ta terca ili kvinta u ovom tonalitetu, odakle ta boja? Odmah sam pogledala Tanju prekoputa i Tien pored sebe. Majko, kako lijepo pjeva, rekla je negdje odmah prije prvog pasaža na citri među strofama dok sam ja već uveliko plakala. Suze su se jednostavno slivale, jecaja nije bilo. Svi su to vidjeli i svi bi se samo osmjehnuli i digli čašu tome u čast.
Taj fado šankera, sina od vlasnika ovog prostora koji je u to vrijeme bio u kuhinjici iza šanka i odgovoran je za pripremu kompletne hrane, svake večeri, taj fado je bio stidljiv i silan istovremeno, bojažljiv da pusti glas u punoj snazi koja u čovjeku iznutra pomjera sve njegove planine. Bio je taman toliko nesiguran i neuvježban koliko je nesiguran i neuvježban prvi poljubac.
Kasnije mi je ovaj mladić ispričao da tradicionalni fado, koji se izvodi ovdje, zapravo pjevaju obični ljudi, iz ljubavi, i izvedba se nikada ne naplaćuje. To je zabranjeno, jer fado nema cijenu. Plati se večera, plati se vino, ali fado ne!

Uz svaki guc vina izmjenjivali su se fadisti. Izvodili bi svega jednu, dvije ili tri pjesme – to je bilo rezervisano za pukovnika u penziji.
Negdje na pola ili možda nešto ranije postalo mi je jasno da se oni svi poznaju međusobno, da su tu zapravo svako veče ili svako drugo veče, a da smo turistički uljezi tu večeras samo Tanja, Tien, ja, te bračni par sa troje malene djece, koji je samo za sebe zauzeo cijeli sto sa dvije klupe.
Ta njihova mala djeca su mi bila parametar da utvrdim da li je ovaj doživljaj stvarno nešto tako posebno ili je jednostavno do mene i moga unutrašnjeg stanja, raspoloženog da toliko intenzivno osjeća.
Malena djeca, a već je pola jedanaest noću, bez mrdanja, bez zapitkivanja roditelja, bez zijevanja i spavanja.
Prate, prate polutvorenih usta i širom otvorenih očiju, dodirujući ponekad kosu u slučaju plavokose djevojčice, najmlađe.

Svaki fadista ima svoju priču, koju sam ja domaštala kasnije ako na kraju večeri nisam dobila informacije sa dovoljno elemenata za osnovni okvir ili sam je izmaštala potpuno, ako nisam dobila nikakve informacije.
Portugalci o sebi i svojoj kulturi pričaju sami kada vide i osjete bazičnu ljudsku potrebu kod drugih da o tome nešto saznaju. Sami ti priđu, dodirnu rame ili te čak, na prvu, zagrle. Veoma cijene dobrotu, plemenitost i osjećaje kod ljudi, baš nastupaju intuitivno, ali i veoma tolerantno istovremeno. Trpiće šutke i ljude koji im nisu po volji, ali će ih jednostavno ignorisati, ostaviće ih bez časti da sa njima iniciraju kontakt.

Ovo je veče u kojem sam, bez riječi, dobro upoznala bar petnaestak duša sa njihovim biografijama; tugom, srećama, trudom, odricanjem, sa bojom njihove ljubavi prema životu. I muzici. Jer jeste, ovi ljudi to znaju kao i ja; muzika je život.
Moje Sarajlije ovo nemaju, a mogli bi imati preko svoje sevdalinke.
Nemaju, jer su hladniji i grublji prema emocijama; tvrdoglavi su u skrivanju emocija i to suši našu balkansku toplinu.
Kultura ovih ljudi iz radničkog kvarta mnogo bolje zna i mnogo bolje to čuva…, mnogo bolje zna šta je neposredan, otvoren ljudski kontakt bez opreza i podozrenja.
To je nešto prekrasno.

III.
Crvenokosa je zbog nas, nekoliko turista, ili baš zbog njih samih, svih koji se u toj prostoriji dobro poznaju, na portugalskom najavljivala svakog sljedećeg fadistu. Iza šankera nastupili su i crvenokosa, i djevojka Marija (bilo joj je prvi put) i plava, blaga žena mojih godina, ostavljena sama sa dvoje djece. Njena smjerna i stidljiva izvedba, a prekrasna boja glasa, najviše je dojmila moju Tien. Nastupio je i pukovnik, i malena starica koja je sjedila pored Tanje, sa svojih bezmalo osamdeset, možda i devedeset godina starosti. Nastupila je i diva u glamoroznoj haljini, koja je jedina izdala CD što sam ga kupila te večeri. Nastupio je i kuhar, vlasnik ovog prostora, čiji je način izvođenja dostojan najrazvikanijih francuskih šansona. Rekli su mi da on bira najbolje riječi, jer fado nije samo muzika, nego i riječi. Njegovo izvođenje koje je nešto između naših Balaševića i Montena učinilo je da mi se od nerazumljivog portugalskog učini da čujem pjesme o životu na ulici, muškim zezancijama, šmekanjima treba. O vinu i o samom fadu.
Pukovnik je sigurno odabrao patriotske stihove, ljubav prema domovini, spjevove o trudu predaka da od Portugala naprave društvo za ponos. On je bio jedini koji se izborio za tri pjesme; zapravo je to pravo sebi oteo, ko bi to pukovniku smio zamjeriti. Njegov je fado, naravno, bio najslabiji.

A crvenokosa?
Najavila je samu sebe kako je najavila i sve ostale, zahtijevajući aplauz nakon najave. Uh, taj raspukli alt i suze su krenule kao kada su krenule na prvi ton od mladog šankera.
Crvenokosa nije Ciganka, ali je ponosna na taj način. Voli odmah, burno, spaljuje poput lave. Onda se razočara, pa ponovo iz utrobe vadi tu svoju silu da samu sebe ukori zbog greške da se uopšte ičim čovjek može razočarati, posebno u druge ljude, ma šta uradili. Crvenokosa svu tu unutrašnju borbu okončava pomalo šeretskim završetkom pjesama, kao da poručuje da je život predivna igra i da smo prosto glupi ako ne uviđamo njegov smisao za šalu.

I za kraj, ispričaću nam svima nešto što je za nas, kao društvo, najvažnije i smrtno ozbiljno važno što sam ja te večeri naučila iz Fada iz komšiluka.
Ne, vrhunac večeri nisu bile sve ove crtice koje sam pokušala da vam opišem najbolje što umijem, iz srca. Vrhunac večeri je bio kada su se iz noćnog provoda, iz nesigurnosti glavnog grada, u svoj kvart vratili mladi. Polupijani, među njima pokoji možda i na lakšim drogama, među njima i Marija kojoj je večeras bio prvi javni fado.
Šest mladića i ona.
Tada su se svi ovi srednjovječni i stariji smirili, odahnuli, osmjehnuli, postali nekako ponosni i svečani. Zaista ne znam kako da vam to opišem. Tih pola sata pred kraj večeri je sve postalo baš onako – prava stvar.
Svi su konačno bili tu gdje pripadaju.

Nisam guglala ko je, ali sada shvatam najbolju fadisticu našeg doba, tu mladu plavu ženu tužnih očiju, zašto se baš ovdje osjeća kao da je kući.
I zašto je i ona na svim tim porodičnim fotografijama.