Ton

Dugo, u daljinu – zar se prostor može označavati trajanjem – odlazio je zvuk iz usta čovjeka što su, zbog igre sjena u predvečerje, davale licu nesvojstven, unekoliko čudovišan izgled.
Mogao je pričati legendu ili govoriti o mjernim jedinicama; ton je bio taj koji je skrivene okupljene, nesvjesne jedne drugih, međusobno udaljene desetinama i stotinama kilometara, držao prikovanima za pripovjedača.
Izgleda da se svima činilo da govori o njihovom nepoznatom porijeklu, a ako to nije posve izvjesno, govorio je o zaboravljenom porijeklu znanja.

Kod onih koji bi čuli, kojima bi uopšte palo na pamet da osluškuju u tom neistraženom prostoru, drznuvši se da odgurnu od sebe agresivna pravila bihevioralnog programiranja, počela bi da se razvija neka čudna regresija.
I zaista, dostignuti nivo maslinasto zelenih strahova pomiješanih sa korozivnim mrljama tamno crne što su vrištali sa pojedinih paradnih lica u okolini, učinio je da slušači zađu u regresiju – da se nađu na evolutivnim tačkama koje su prethodile razvoju ovih tužnih ometača, smetenih u strahu.

Priča, rekoh, nije bila bitna iako je zasigurno njegovala tajnu kao začin svakog dobrog zapleta i situacione neizvjesnosti. Ono što je za alatku uzelo frekvenciju, primoravši slušače da se izmjeste iz gliba antivrline, panteona poriva, bio je ton. Miran, svjestan, strpljiv, umorno istrajan, s kvalitetom svjedočanstva.
Okretanje tom tonu činilo je razliku među položajima – da li će se porivsko subjektivno ponašati poput biča što se ne smiruje u šakama jarosnog čovjeka ili će utonuti u ton i pronaći svoju regresiju od takvog evolutivnog razvoja u trajanju.

Strah je strašan, kao da u naznakama šapuće ton, a čudovišno je ishodište iznova i iznova kretati stazom što usput nudi slatke mrvice kao hranu za njegov veličanstveni odraz obijesti.
Noć je mirna i topla; snovi će otpustiti ova slova tamo gdje će se sliti, jer hermetično svaki pritisak rješava potiskom ka slobodi od svoje histerične slabosti.