(ovo je prevod osvrta Yanisa Varoufakisa, 17.04.2024. godine objavljenog u The New Statesman)
Dok pišem ove redove, zabranjeno mi je ne samo da kročim na njemačko tlo već i posebno da preko videolinka učestvujem na bilo kojem događaju u Njemačkoj. Zašto?
Osmog oktobra, dan pošto je Hamas napao Izrael, bio sam u Berlinu i saznao sam za događaje od prethodnog dana tokom TV intervjua. Na pitanje „Da li osuđujete Hamas?”, odgovorio sam:
Osuđujem svaki zločin, ko god da je počinilac ili žrtva. Ono što ne osuđujem jeste oružani otpor sistemu aparthejda koji je osmišljen kao dio usporenog, ali neumoljivog programa etničkog čišćenja. Kao Evropljani, mislim da je važno da se uzdržimo od osuđivanja bilo Izraelaca ili Palestinaca kada smo mi, Evropljani, ti koji smo uzrokovali ovu beskrajnu tragediju: Pošto smo stoljećiima prakticirali ekstremni antisemitizam, što je dovelo do jedinstveno stravičnog Holokausta, decenijama smo saučesnici u sporom genocidu nad Palestincima, kao da dvije nepravde čine pravdu.
Nekoliko dana kasnije, bečka Akademija lijepih umjetnosti povukla je svoj poziv da održim predavanje u okviru prestižnog serijala „Oto Vagner“. Zatim je, 16. februara, u berlinskom bioskopu Vavilon održana premijera filma „U oku oluje: politička odiseja Janisa Varoufakisa“, šestodjelnog dokumentarca britanskog reditelja i filozofa Raula Martineza. Policija je pritisla vlasnika Vavilona da otkaže događaj. Upitani za razloge, nadležni su jednostavno odgovorili: „Varoufakis“.
Prkoseći, vlasnik Vavilona, inače Jevrejin, rekao je policiji da neće popustiti. Bilo je zaista dirljivo vidjeti ga kako stoji u solidarnosti, zajedno sa jevrejskim, palestinskim i njemačkim pristalicama, i sprječava policiju da izvrši raciju.
Prije mjesec dana, moj njemački izdavač Verlag Antje Kunstmann mi je poslao e-mail u kojem me upozorava da će mi učešće na Palestinskom kongresu, koji je trebalo da se održi 13. i 14. aprila u organizaciji moje političke partije u Njemačkoj (MeRA25) i Jevrejskog glasa za mir, „zasjeniti“ prijem moje slijedeće knjige u Njemačkoj. Tako se okončala moja veza sa izdavačem koji mi je u posljednjih desetak godina objavio šest knjiga u Njemačkoj.
Dok je broj leševa u Gazi rastao, a saslušanja pred Međunarodnim sudom pravde dovodila u pitanje njemačku zvaničnu politiku Staatsräson (sigurnost Izraela je nemački raison d’être, svrha postojanja), vlasti su počele sa ispadima. Navešću primjer moje koleginice Iris Hefets. Izraelska psihoanalitičarka koja živi u Berlinu, Iris je uhapšena pod optužbom za antisemitizam jer je sama hodala ulicom sa plakatom na kojem je pisalo: „Izraelka i Jevrejka: Zaustavite genocid u Gazi.“
Gasan Abu Sita, britansko-palestinski hirurg i rektor Univerziteta u Glazgovu, spriječen je 12. aprila da uđe u Njemačku kako bi nam se pridružio na Palestinskom kongresu. Deportovan je u UK poslije nekoliko sati ispitivanja na aerodromu. U međuvremenu, 2.500 policajaca mobiliziralo se ispred prostora u kojem je kongres trebalo da se održi i uznemiravalo prisutne. Uhapšen je mladi jevrejski aktivista koji je držao transparent na kojem je pisalo „Jevreji protiv genocida“. Dok su ga odvodili, u polušali je pitao policajce: „Da li bi bilo u redu da je pisalo ’Jevreji podržavaju genocid’?“
Naš kongres je počeo sa malobrojnom publikom koja se uspjela probiti kroz policijski kordon. Malo prije nego što je trebalo da se obratim publici putem videolinka, policija je upala u salu, zgrabila mikrofone i iščupala kablove opreme za živi prijenos. Snimio sam svoj govor koji nisam mogao iznijeti pred publikom i postavio ga na svoj privatni blog. Vlastima se to nije svidjelo.
U subotu, 13. aprila, izdata mi je zabrana bilo kakve političke aktivnosti, Betätigungsverbot, koja je dosad korištena samo nekoliko puta protiv operativaca Islamske države. Naši advokati su podsjetili nadležne da sam, osim što sam državljanin EU, 2019. godine bio kandidat u Njemačkoj za Evropski parlament, kada sam osvojio respektabilnih 135.000 glasova. Poslije duge, sramotne tišine, Betätigungsverbot je zamijenjen „blažom“ zabranom ulaska, Einreiseverbot. Njemačke vlasti do danas odbijaju moje zahtjeve za pisano obrazloženje.
Očito je da njemački Staatsräson ne štiti Jevreje. Radi se o zaštiti prava Izraela da počini bilo koji ratni zločin po svom izboru. Također je riječ o tužnom odrazu ekonomske moći u opadanju, koja prihvata sve farsičniji autoritarizam.
Teška je cijena koju plaćaju borci za pravdu. Ali neko mora i dić glas protiv ovog ludila. Meni su najiritantnije optužbe za antisemitizam koje dobiješ na bilo kakvu kritiku Izraela. Tim terminom se ciljano i planski manipulira, što je i tragično jer postoji i pravi antisemitizam koji živi i dan danas, a koji pada u drugi plan uslijed svih ovih kreiranih, namjernih optužbi za isti, s ciljem da se nekoga čisto politički diskreditira i ušutka.
Borci za pravdu znaju da je ta cijena obična ništica u usporedbi sa patnjama ljudi, zato i jesu borci za pravdu. Varoufakis ovdje u kontekst stavlja i svoj politički i generalno aktivistički projekat, što bi bilo degutantno da svoj politički projekat nije unaprijed osudio na odmazdu zbog korištenja resursa istog u svrhu organizacije Palestinskog kongresa. Drugo, a pošto evropsko društvo, bar na administrativnom i upravljačkom nivou, Evropljane prepoznaje kao jedinke što zaslužuju primjenu ljudskih prava, za razliku od ne-Evropljana, koje sistem nije primoran nikako prepoznavati (u prevodu: jedinke nižeg reda), dobro je što je slučaj iskoristio za objavljivanje i, na taj način, dodatno posredno uzbunjivanje u vezi sa patnjama palestinskog naroda.
A za pojeftinjenje antisemitizma kao fenomena na način kako se to u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji i sl. dešava, a koji je i dalje živ u svome punom značenju, potpuno si u pravu.