Priča iz Kaira: Lihvar, špijun, novinar

Godina 2009., Fakultet masovnih komunikacija pri Univerzitetu u Kairu.
Tu smo posredstvom egipatskog Ministarstva inostranih poslova, odnosno posebnog Fonda za tehničku saradnju sa CIS (Commonwealth of Independent States), što je naziv međuvladine organizacije u Evroaziji nastale 1991. godine disolucijom SSSR-a.

Nas, površne strance, zainteresovanije za turizam nego za studijsku posjetu, ništa u tih dvadesetak dana boravka ne upućuje na to da će se za manje od dvije godine desiti s ove vremenske distance neuspješan prevrat unutar političkog sistema u Egiptu, kada je, umjesto Mubaraka, za predsjednika izabran jedan od nekoliko prominentnijih svršenika Univerziteta u Kairu – Mohamed Mursi.
Tu seriju prevrata diljem arapskog svijeta danas znamo kao arapsko proljeće.

Otvorena kritika dekanese Fakulteta masovnih komunikacija Laile Abdel-Meguid, prema kojoj je nedopustivo da Mubarakov sin naslijedi oca i tako Egipat vrati dinastijskom upravljanju gdje je korupcija i otac i sin i sveti duh, svjedoči da je sistem u fazi dekadentnog rastakanja čim dekanesa može tako otvoreno govoriti, posebno pred strancima, na državnom univerzitetu iako se, više ne ni ispotiha, naznačava da se svaka riječ u amfiteatrima, atrijima i salama univerziteta snima i kasnije analizira od strane Mubarakovih službi.
Kao da to više nije ni važno.
Istini za volju, da smo htjeli gledati – zaista bismo i vidjeli. Nije naravno bilo samo egzotično ili za jednog Evropljanina bizarno viđati po kairskim ulicama, tu i tamo, ne baš ni po nekakvim nedostupnim ćoškovima, niz autobusa, ponekad i po desetak, posađenih na osovine izvađenih točkova u kojima je puno muškaraca zavezano lisicama, taman toliko da stajavši napune te autobuse. Za nas autsajdere to je bio pokazatelj prepunih zatvora, pa se moralo pribjegavati improvizacijama, a za našeg vodiča – vladinog službenika – bilo je to optimalno rješenje za pritvor na noć, dvije uslijed alkoholizma (kojeg nema), sitnih krađa (kojih ima) i nismo čuli zbog čega još.
Tema se ekspresno zaobišla.

Ne znam kako je bilo među “običnim narodom”, ali je na Fakultetu masmedijskih komunikacija vrvilo od antisemitizma.
Vjerovatno bi to tako danas nazvao neki njemački novinar, da je tih dana bio na mome mjestu, slušajući ono što smo slušali mi. Ipak, a to je ostalo na nivou utiska iako bi trebalo da je provjerljivo, za što bi mi trebalo neko vrijeme za istraživanje – nije samo šestodnevni rat iz 1967. godine i okupiranje egipatskog Sinaja koji su izraelske trupe napustile tek 1982. bio pokazatelj neprijateljstva između dvije nacije. Najvjerovatnije to zaista seže do faraonskih vremena, kako je opisano u Bibliji (Starom zavjetu), u priči o izgnanstvu i ropstvu izraelskog naroda u Egiptu i kasnijeg izbavljenja pod Mojsijem. Egipatsko brdo Sinaj bilo je mjesto gdje su Izraelci, nakon mnoštva peripetija pa i klanjanja zlatnom teletu, primili Deset zapovijesti od Jahvea.
Najupečatljivija i, svakako, najteža za potvrditi, ali najteža i za opovrgnuti, bila je priča ispričana u svrhu odgovora na jednostavno pitanje: Kako je nastalo novinarstvo? Priča drži vodu, bez obzira što je malo vjerovatno da glavne uloge u njenoj fabuli igraju pojedinci – sve do jednog iz tadašnje evropske jevrejske zajednice.

Tada, recimo, nisam znala da je venecijanski dužd Dandolo bio zamoljen da finansira jedan od krstaških ratova – pohoda na Svetu zemlju (Jeruzalem), što je on svakako želio učiniti sa kamatama, pa su krstaši, zbog tih kamata, a na nagovor (finansijski savjet) samog Dandola, prvo svratili po zlato i sva moguća i nemoguća dobra do tadašnjeg Konstantinopolja, koji je djelimično razoren. Da sam to znala, ko zna, možda bih se usprotivila tezi da su kamate ekskluzivno jevrejski izum, pa priča koja slijedi možda i ne bi bila toliko zanimljiva. Uostalom, mnogo prije moći i sjaja venecijanskog dužda Dandola zapisana je priča o načinu na koji je Isus, zapravo s puno bijesa što njegovoj popularnoj slici ne priliči, ispreturao stolove sa zlatnicima na platou pred jeruzalemskim Hramom, gdje je jevrejsko sveštenstvo razvilo veoma lukrativnu djelatnost – pozajmljivanje siromašnom narodu uz visoku kamatu. Zanimljivo, što bi čovjek bio siromašniji, kamata bi bila viša, kao da je to logičan, a ne apsurdan, argument za osiguranje povrata kredita.

Vraćamo se, dakle, a pričano riječima dekanese Laile Abdel-Meguid, u Evropu u kojoj feudalizam polako ustupa mjesto reformi što je donosi manufaktura i javljanje srednje klase – trgovaca, zanatlija, bankara.
Plemstvo, pa i suvereni, osiromašili su. Porodično srebro nestalo je, rastrošnost, u međuvremenu, nije svedena na mjeru, a tatini i mamini maženi sinovi potpuno su nepripremljeni za izazove novog doba. Imaju još mnogo feuda i sve manje seljaka koji na njima za velmože žele raditi. Mladi seljaci bježe u gradove, zvuči li poznato?
Siromašnim evropskim vladarima i plemstvu treba zlatnika i srebrenjaka, a ko ih ima toliko za pozajmiti na kamatu? To bi bili prvi bankovni agenti, nešto kasnije i finansijski savjetnici. Dekanesa kaže – svi, mahom, Jevreji! Od prethodno vraćenog bi pozajmljivali novima, s tim da je najzanimljivija činjenica da oni nisu bili vlasnici početnog novca, a posebno zemlje, samih feuda. Bili su vlasnici ideje, jer su tek nakon godina i godina ovakve prakse u vrtnji tuđeg novca od pozamašnih provizija i taksi na posredništvo stvorili vlastita finansijska carstva.
Dva su tipa evropskih vladara: Prvi, većina tradicionalnih feudalaca sa prostranstvima zemlje i siromašnih kmetova u svome vlasništvu što nisu posjedovali intelektualne moći da shvate koncept mogućnosti stvaranja nove vrijednosti (iz ničega) i drugi, vjerovatno mlađi nasljednici propalih očeva koji su shvatali modernost i bili u stanju pojmiti moć finansijskih špekulacija. Prvi su, jednostavno, komadić po komadić, ostajali bez svoje zemlje što je zalagana kao kolateral za kredite, koje je uz kamate bilo nemoguće vratiti bez daljnjeg prebacivanja vlasništva nad zemljom. Drugi su pristajali na sporazume sa intelektualno superiornijim lihvarima što su ih, osiguravajući svoju investiciju, savjetovali da na vlastitoj zemlji blizu već formiranih gradova, uz sitniji ulagački kapital u novcu, instaliraju manufakture, proizvodnje svega i svačega, u kojima će biti uposleni mladi sinovi njihovih osiromašenih kmetova. Uslov je, razumije se, bio da lihvari steknu pravo partnerstva u tom poslu, ulažući u posao isključivo ideju o djelatnosti, tehnologiju koja će biti primijenjena i organizaciju rada.
No, gdje su u cijeloj toj priči špijuni? Kako se od lihvara-bankara, preko novog oblika-finansijskih savjetnika došlo do špijuna?

Špijuniranje u svrhu rata i ratovanja, osvajačkih pohoda, nije u to vrijeme, razumije se, bila nova stvar. No, ekonomska špijunaža ili, ako već hoćete, ono što će kasnije postati industrijska špijunaža, jeste bila potpuno svježa stvar.
Dekanesa kaže da je ideja o industrijskoj špijunaži začeta zbog zavisti. Pojedini pripadnici plemstva sa manufakturama u svome vlasništvu obraćali su se svojim partnerima – finansijskim savjetnicima s pitanjem kako njihovim takmacima na tržištu biznis ide bolje? Koja je to tehnologija zbog koje imaju manje troškova u proizvodnji, a gotova roba iz proizvodnog procesa izlazi brže?
S druge strane, na tržištu je već bio prisutan i dobar broj slobodnih špekulanata, mlađih pronicljivih ljudi lošijeg imovnog stanja koji su htjeli poći stopama starije generacije finansijskih savjetnika i ostvariti bogatstva iz ničega, na tuđem novcu i resursima. Dekanesa tvrdi da je ponovo iz evropske jevrejske zajednice potekla ideja da se ovi slobodni špekulanti mobilišu u svrhu špijuniranja razvijenih manufakturnih biznisa, odnosno da se podaci do kojih dođu, po narudžbi, mogu unosno prodavati. Prve gazde tih špijuna nisu bili velmože u čijem su vlasništvu manufakture bile, nego njihovi partneri u poslu – finansijski savjetnici. Taj spoj finansijskih savjetnika i špijuna koji su im osiguravali informacije i podatke o načinu razvoja manufaktura ili o proizvodnjama koje su neuspješne, pred kolapsom, a da bi se mogle preuzeti, činio je jedan zatvoren sistem, potpuno nezavisan u odlukama, jer početni plemićki kapital u novcu, zemljištu ili radnoj snazi zbog slobodnog gradskog stanovništva koje se umnožavalo, više nije bio neophodan.
Moć plemstva zamjenjuje moć upravljača (iz sjene); onih koji su začetnici ideje korporativne pameti.

Cijelu stvar u pravcu koji danas sagledavamo u njenom vrhuncu ili blizu krešendu snažno naprijed pogurao je jedan izum. Svakako, pričamo o stotinama godina u okviru kojih su se manufakture, od ovih iz XIV vijeka, prvih opisanih u ovome tekstu, širile po evropskom kontinentu, dok je paralelno širena i opisana mreža ekonomske (preteče industrijske) špijunaže.
U Evropi XV vijeka pojavila se Gutenbergova štamparija. Riječ je o mašini koju je, nakon mnogo “dječijih bolesti”, razvio Johannes Gutenberg, a koja je omogućavala brzinu, fleksibilnost i relativno jeftinu štampu većih tiraža tekstova i knjiga.
I kao što je korporativna pamet polako postajala novo evropsko plemstvo, tako je štampa oduzela crkvi i sveštenstvu monopol nad pisanom riječju, a zatim i nad procesom organizacije obrazovanja i edukacija.
Crkvi odnosno rimskim papama, sve više, neposlušnost su iskazivali i suvereni. Zanimljivo je da se vremenski poklopilo, tu u XVI vijeku, javljanje problema sa brakom Henrika VIII, što je u konačnici dovelo do potpunog raskida s Rimom i osnivanja zasebne Anglikanske crkve, sa djelovanjem Martina Luthera, osnivača protestantizma.
Dobar dio svoga uspjeha Martin Luther upravo duguje Gutenbergovom izumu. Gledajući s današnje tačke, da nije imao vjersku notu, Martin Luther bi, osim autora, bio smatran i za dilera knjiga i ostale publicistike. Svojim i novcem svojih pristalica štampao je mnoge svoje rasprave i kritike, uključujući i nadaleko poznat Proglas sa 95 teza (rasprava kako se oprost ne može prodavati), prikucan na vrata crkve u Wittenbergu.
Pa, da li su, onda, prvi publicisti bili sveštenici? Jalovo pitanje, jer je ozbiljna publicistička djelatnost nastala još u vrijeme kada su vrhovni sveštenici bili i sveštenici i naučnici. To pitanje je ovdje zapravo zamjena teza, jer poseban oblik publicistike – novinarstvo zahtijeva ogromno tržište u poređenju sa redom veličina o kojima je do sada bilo riječi. Zatvoreni krugovi sveštenstva, vjernog pismenog naroda, naučnika i gospode dobijali su za te krugove važne vijesti tradicionalnim načinom – trač, mučenje radi dolaska do vrijedne informacije, prevođenje i čitanje filozofskih, umjetničkih, matematičkih, pronalazačkih i inih štiva.. i to je to.
Novinarstvo je zahtijevalo masovno slobodno građanstvo, srednju klasu. Zato je recimo začeto u izvještajima o državnim događajima, gdje se suveren slatkorječivo ukazivao u svome punom sjaju ili najavljivao raji teška vremena, više o situaciji tajeći nego otkrivajući u tim potonjim referatima. Stručna literatura kaže da je zaista začeto kao ekonomska kategorija, kroz izvještaje sa sajmova. Možda je, s moje tačke gledišta, opravdanije zaključiti da je stvarno začeto kao tabloid – u potrebi “malih ljudi” da se i poznati i bogati valjaju u blatu i slabosti. Dekanesa Laila Abdel-Meguid tvrdi da je novinarstvo u značenju u kojem danas za njega znamo invencija špijuna. Onih špijuna koji su stvoreni i operacionalizovani od prethodno opisane korporativne pameti.
U jednom trenutku, naime, otkriveno je da je mnogo unosnije raditi za sve one čiji se novac idejom ili informacijom može uzeti, nego raditi za samo nekoliko takvih. Korporativna pamet je odustala da bude ekskluzivan igrač mecenama koje je, prethodno, spasila od propasti. Tako i informacija slijedi opšti trend u kojem se nalazi svaka vrsta robe i proizvoda – postaje industrija.

Jevrejin Charles Louis Havas u Parizu osniva najstariju novinsku agenciju Havas, današnji AFP. Upravo su Havasovi pomoćnici ili saradnici Jevrejin Bernhard Benda Wolff (Wolffs Telegraphisches Büro, Berlin) i Israel Josaphat Beer (Reuter, London) bili oni koji su, zbog zavade sa Havasom, uveli ponešto kompeticije i disperzije moći u Havasov monopol. No, takvo stanje nije dugo potrajalo.
Ambicija da izrastu u gigante zahtijevala je ponovno udruživanje njihovih, sada već razgranatih, biznisa i zaključivanjw međusobnih sporazuma o razmjeni vijesti, što se i desilo.

Eto, možda namjena ovog ogromnog teksta nije bila da odgovori na pitanje kako je nastalo novinarstvo, nego da se zamisli nad pitanjem kako svuda čitamo potpuno istu vijest?

vasionka
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1213

4 0 komentara

Leave a Reply