kad pjesme umru
kad posljednji što ih se sjeća
na sahrani održi govor
izboden binarnim noževima
kad to bude
biti ništa neće ni isto ni različito
za nas nove
sintetskim hromozomima
otključane
užasna je ta brzina
užasno uzbudljiva za prvog
koji sporost svoga doba
mijenja za ptice koje pretiču
vrijeme
kad to bude
i tada želim biti stara
upokojena ili živa
navijena šiframa mogućih dešavanja
kad odem u mogućnost
kad posljednji što me se sjeća
na radosnu vijest u ruke uzme
srebro i til
kad to bude
moći ću dugo plakati
jer samo zbog toga vrti se svijet
pokrpiti galaksije
i pričati priče
tamo gdje nije
Kad umremo malo ko će naš se sjećati nakon nekoliko godina, osim najbližih.
Mi smo stvarno samo prah u svemiru.
Duše/svijesti prerastaju tu kategoriju; tako smo dizajnirani😊
Zbog svega o čemu govoriš, ja se trudim njegovati tradicionalne vrijednosti iako je jako, jako teško odoljeti iskušenjima tehnologije i ne biti dio svijeta u kojem ona preuzima dominaciju.
Dok ne dobije naša svojstva, tehnologija nije u stanju dominirati. Zato se toliko i insistira na spajanju, sintetisanju.
No, mi smo već sintetička bića višeg reda u odnosu na takvo spajanje. Ono je, koliko vidim, neminovno kao trend. Stoga je moguć Veliki rat zbog onih koji odbiju takvu vrstu spajanja.
Ako dugo poživimo, možda ćemo biti tu kada počne/bude vođen. Nažalost, vjerovatno će zakačiti generacije naše djece.
Pitam se hoće li svi ljudi imati pravo da odluče žele li tu integraciju ili ne?
Znam koliko i ti; dakle, ne znam.
Pretpostavljam da neće.
To da, al mislim na ovo vidljivo za ljudske oči.Futrola ode u zemlju ili na spaljivanje, par suza i tuga kasnije tonemo u zaborav.
Sve je tako, osim što futrola nismo mi.
Oni koji se sjećaju, sjećaju se bez obzira na svoje futrole.
Naravno da nismo.Ja se nadam da će ona iskra u meni vratiti se svom svjetlu gdje i pripada🥰
Biće tako, aBd, biće♥️
Til kao boja?
Til kao til.