koraci su klizili niz kišu
popodneva u mome nijemom gradu
misli misle stroj vojnika
za ovo što sam
i sve što će biti
posred trga obmota me magla
vjetar vuče na nepoznatu stranu
piše iznad, neonska reklama
u dvorani planinskoga kralja
uđi tamo lagano i tiho
mirnih ruku osmatraj i pazi
strah je vladar svake tame
kada drijema
odsijeci ga
pa zaspi
patern vidiš, nije ti to dobro
mora da je varka ponovo posrijedi
sve što valja u etru svoje radi
kao voda
kao ljubav
kao oblik
sada nježno dolijeće iz svjetla
digitalni odraz ulice i grada
ja na kiši, zablurani ljudi
za sve što sam
i ono što ću biti
Tvoje riječi teku lagano, kao da kiša stvarno klizi niz tvoju pjesmu.
To je do unutrašnjeg stanja u kojem si bio dok si čitao.
Ne čita svako isto. Dodatno, ne čita ista osoba u svakom stanju isto.