Jutros u busu pogledah u telefon.
(što Tramvi reče onomad, to jutros je bilo 14.01.2025. godine, kada je ovo pisanije započeto.)
Na ekranu, tog nekog jutra, Sveti Jeronim o čijem sam životopisu namaštala svašta još tamo, u Vatikanu, i sjetih se da bih konačno Graciji mogla opisati putovanje za koje Brut kaže Svi putevi vode.
No, prije će ovo biti zapis o svjetlosti, suncu, rimskim borovima.
Od danas ću ih zvati onako kakav im naziv nije – rimski borovi. Inače ih nazivaju borovima kišobranima ili borovima suncobranima (parasol).
I.
Dan povratka, rano je. Oblačno i prohladno; atmosferično je potpuno suprotno u odnosu na prethodne dane našeg boravka. Ispred hotela sam, pod punom šminkom i pratećim odjevnim i ostalim rekvizitima. Romantičnog je naziva Montecarlo. Pušim.
Pored mene prolazi, hmm… čovjek slabijeg imovnog stanja, skitnica? Ne bih rekla da je prosjak. Djeluje lucidno, organizovano, kao da se negdje određeno uputio sa povećom vrećom u ruci.
⎯ Signora, pićina, pićina?!
⎯ Sorry, I don't understand you…
⎯ Pićina, pićina – formira palcem i kažiprstom nešto što bi asociralo na novčić.
⎯ Money isn't with me, sorry – rekoh sa izrazom lica koji je vjerovatno bio sažaljiv, pa se ponovo, po ko zna koji put, ukorih zbog toga.
Čovjek je nastavio ravno naprijed, dosta brzo, ne gledavši me više, ali je rekao nešto. Jasno sam to čula.
⎯ Dobro.
Totalno sam sigurna da je rekao baš to, sumnje nema. Znam, zato što sam u glavi par trenutaka nakon počela premotavati šta bi se desilo da sam mu se obratila na našem jeziku. Da li bi se nasmiješio? Da li bi ispričao neku anegdotu? Da li bi mi o Rimu rekao nešto što bih zauvijek pamtila.
Ko zna, ko zna?
II.
Ovdje vas vodim u široku ulicu Via dei Fori Imperiali, što bi u prijevodu s latinskog značilo Ulica carskih foruma. To je moje omiljeno mjesto u gradu iz kojeg tradicionalno, svake godine, Božiji namjesnik na zemlji upućuje poruku Gradu i Svijetu. Upravo je to mjesto, ta tačka, pokupila i usisala sve moje utiske, a zanimljivo, riječ je o političkom mjestu. I dok razmišljam da li da na kraju ovog odjeljka objavim fotografiju/e, jer slutim da će poništiti mnogo od osjećaja koje nosim, prenosim ono što činjenično pročitah o carskim forumima kao arhitektonskom kompleksu sastavljenom od više zgrada i trgova – kompleksu koji je bio središte političke aktivnosti Starog Rima, sa čijom se gradnjom započelo 46. godine prije Hrista (Julije Cezar).
No, ovo nije utisak o političkoj aktivnosti iz koje se, ustvari, razvilo ono što se još uvijek nadaleko uzima kao standard – rimsko pravo. Ovo je zapis o osjećaju za lijepo, dakle estetici u kojoj arhitektura širini prostora pristupa kao prema materici ili kolijevci; o prekrasnom borovom drveću bez kojeg ona ne bi bila moguća i o sunčevoj svjetlosti što na Zapadu tako drugačije isijava u odnosu na Istok. Osjetila sam to i u Portugalu, misleći da je zbog toga što je Atlantik odmah tu pored i zato što je riječ o najzapadnijoj tačci na evropskom kopnu. No, ne – ta podudarnost u osjećaju, osim u kvaliteti sunčevog isijavanja, proističe iz neke specifične imperijalne opuštenosti, opuštenosti koja sve vrijeme titra na rubu dekadencije ali nekako traje, veličanstveno lijepa i ladanjska, polagana, iako sve vrijeme čovjek razmišlja, ako tog nekog univerzalnog čovjeka uzmemo kroz moj unutrašnji pogled, koliko li je robovske muke, truda i mladih života, na koncu, ugrađeno u ovo mjesto?! Za razliku od mnogih, koji bi vjerovatno sve to tumačili značajno drugačije, rekla bih da se svaki taj život roba, svaka ta patnja na ovome mjestu osjete kao monumentalno važne, samo ih je vrijeme ispralo da samo i isključivo služe ljepoti.
Tu sam šetala, šetala i sjedila, zaboravivši, odgađajući raspored za dalje. Nadala sam se i priušteno mi je – kćerka i kolegica odšetale su, a ja sam konačno otpustila suze. Plačem, pred ljepotom, u ljepoti uvijek plačem. Od osjećaja topline i ljubavi sa mužem u postelji, kada se grlimo, od prekrasnog izvođenja Vivaldijeva Četiri godišnja doba u baroknoj crkvi Svete Agnes (Agnes od Rima), o čemu ću kasnije, od krajolika, kao što je ovaj, koji kao da ujedno umire i vječno traje u svojoj ljepoti. Od toga uvijek plačem.
III.
Prve večeri insistirala sam na obilnoj, kvalitetnoj večeri. To kod mene ne može bez mesa. Izbor je pao na piletinu. Svinjetina ne dolazi u obzir zbog moje kćeri i kolegice, a teletina je preskupa, posebno u kombinaciji sa dobrim vinom koje ću piti. Uz morsku obalu, ljeti, pijem Stella Artois pivo, uvijek, veoma mi paše. Na putovanjima na Zapad pijem vina. Na čašu, sirotinjski, za razliku od onoga kako to Jarčica predstavi ovdje onomad. Izbor vina neposredno je vezan za kvalitet restorana, ali da, uvijek pijem najskuplje ili gotovo najskuplje. Toliko o enološkom znanju, haha.
Iz glavne ulice, koju valjda samo ja smatram glavnom u Rimu (Via del Corso), zamakle smo u sporedne uličice, negdje oko Fontane Trevi. Niz restorančića, lijepo osvijetljenih, sa uskim vanjskim terasicama koje se lijepo griju – tu ćemo. Kćerka će odabrati, tako smo se dogovorile. I naravno, kako to sa njom uvijek biva jer totalno pada na šarm, jedan zgodni i ljubazni Alžirac ili Marokanac, savršenog amerikaniziranog naglaska engleskog jezika, uspio nas je „privesti“ u restoran za koji radi nešto što bismo mogli nazvati ulična promocija. Sjele smo i tu na scenu stupa galerija likova – osoblje restorana. Trojica, također Alžiraca ili Marokanaca, i likovi iz kuhinje, dvojica, rekla bih da su Italijani. Tu trojicu predvodi najviši konobar, koji, kako sam uspjela shvatiti, svakom stolu prilazi prvi i uzima narudžbu. Skrativši dugu priču, u prvi mah smo na sto dobile dva naručena glavna jela i jednu nenaručenu salatu. Zovem tog visokog konobara, dolazi drugi. Zovem ponovo tog visokog konobara koji je narudžbu primio. Nevoljko, užurbano, nervozno, agresivno prilazi. Ta gradacija bijesa nezaustavljivo raste na licu koje je, prije samo nekoliko trenutaka, izgledalo tako šarmantno zbog tog ožiljka (od noža?) po rubu gdje završava tjeme, a počinje čelo. Svelo se na sljedeće što rekoh: Slušaj, mi smo iz Bosne. Ne znaš?! Proguglaj! Zajebana zemlja. Sve vaše fore znamo. Znači…, hoću ovdje tri naručena glavna jela, neću ovdje ovu uvaljenu, nenaručenu salatu i hoću svoje vino. OVO vino (pokazujem na kartu), a ne ovu surutku. Znači hoću da mi ti sipaš tu čašu preda mnom!
Bilo je tu, naravno, reakcija sa njegove strane, ali uskraćujem da ih čujete, može mi se, haha. Uglavnom, do kraja našeg boravka u restoranu dobacivao je ispod glasa pokušavši izazvati reakciju, bezuspješno. Dobile smo klopu dobrog kvaliteta i ono, zaista ono vino.
Ovo je slika (uramljena freska?) Sv. Jeronima iz Vatikanskih muzeja. Završila je kao pozadina na mome telefonu zbog priče koju sam počela izmaštavati još dok sam je osmatrala. Veoma me se dojmila, a sve bi reklo da za to nema nikakvog osnova. Svaki ljubitelj slikarske umjetnosti trebao bi posjetiti Vatikanske muzeje, a ako mora da bira zbog dostupnih novčanih sredstava, rekla bih da je takvom važnije da posjeti sekciju Holandskog slikarstva (to se sada kaže nizozemskog) u Luvru, Pariz.
Da se izvadim iz situacije, nakon što sam gipko ugazila u digresiju – zbog crvenog šešira karakterističnog izgleda Sv. Jeronima izmaštala sam da ga je Crkva poslala u misiju širenja hrišćanstva negdje na neki Tajvan, u Indoneziju, tako nešto. Izmaštala sam da su mu ovaj crveni šešir domoroci dodijelili na nošenje, kao neki njihov simbol veoma važne osobe u zajednici, jer se, umjesto propovijedanja hrišćanstva, potrudio naučiti tamošnji jezik (i pismo?) i organizovao prvu nastavu za djecu domorodaca. Uporno im je prenosio sve što je znao, dok Crkva za to nije čula i poslala inspekciju na lice mjesta. Tužna priča našeg Sv. Jeronima završila je ovako:
Naravno, sve što ispisah nije tačno, ali je tačno da je Sv. Jeronim teolog, filozof, pustinjak (monah), prevodilac Biblije na latinski jezik. Sada slijedi zanimljiva stvar, zato slušajmo i češće testirajmo našu intuiciju – Sv. Jeronim zaštitnik je teologa, prevodilaca, bibliotekara, učitelja i studenata.
V.
Crticu o umjetnosti u Rimu, a sve je umjetnost u Rimu, zaokružiću osvrtom o izložbi koja prethodi ulasku u Sikstinsku kapelu i o prostorijama sa zemljopisnim kartama Italije (možda i poznatog svijeta?) što su u svojoj ukupnosti, za mene, predstavljale mnogo veće ushićenje od Mikelanđelovog freskoslikarstva na svodu papinske kućne kapele (Sikstina).
No, da odmah riješimo možebitnu dilemu zašto je Mikelanđelo Mikelanđelo. Oslikao je samo svod, ali ne i pobočne zidove kapele i… razlika u doživljaju oslikanog prostora je nevjerovatna. Svaka Mikelanđelova scena mogla bi proći kao slikarstvo sasvim primjereno aktuelnom dobu. Linije su gipke, jednostavne, jasne, nekitnjaste, neuvještačene. Poznavanje anatomije, a još više osjećaja pokreta, kod Mikelanđela je izraženo možda još i više nego kod Leonarda da Vinčija. No, danas više nema takvih ideja u slikarskoj umjetnosti. Zaljubljenici, patimo, ridajmo!!! Stvaranje Adama – to nije freska, slika, umjetnost, to je ideja, to je spekulacija uma, to je slikao mislilac koji sasvim slučajno veoma dobro zna kistom/prstom uhvatiti i zalediti pokret.
Jer, izložba modernog slikarstva, kao posljednja izložba koju posjetilac vidi pred ulaz u Sikstinsku kapelu, ma daaaaaaaaaj!!! Tek kada smo okončale obilazak Vatikanskih muzeja zapravo sam shvatila intenciju i pattern u organizacionoj šemi izložbi na način da se njihova dojmljivost i njihova važnost sve više pojačava, gradira, do posjete samoj Sikstini i Mikelanđelu. Zato izložba modernog slikarstva, na tački pred zamišljeni orgazam, tog istinu govoreći sjajnog, pa i veličanstvenog truda, ali ubogo idejno recikliranog, recikliranog, recikliranog… Oni nisu mislioci, oni su prosto slikari.
A prostorije sa zemljopisnim kartama? To ću vam prikazati. Uvećavajte i promatrajte.
Spoj naučnog i umjetničkog, zar ima nešto veličanstvenije?! Zaista, upriličila bih statue poznatih alhemičara, astrologa i prvih astronoma, medicinara i izumitelja, predvođenih veličanstvenim da Vinčijem, baš ovdje, u ovim prostorijama. Za svoga dosadašnjeg života nisam vidjela primjerenije mjesto. Jako je tužno što je Aleksandrijska biblioteka moderno, suho zdanje. Da nije, ona bi bila to mjesto. Ostavljam, doduše, prostora i nade da to ne bude u Vatikanu, jer nisam vidjela Andaluziju, mjesto življenja jednog od najvećih mislilačkih autoriteta za moju tačku tačkicu – sjajnog Averroesa (Ibn Rushda), idejnog oca sekularizma.
Iiiiii da.. Ovo su tri Word stranice A4, a rečeno je malo koje možemo oduzeti od ništa. Pa, ako vas se iole dojme ovi redovi, koje sam pokušala začiniti i sa anegdotskim što ne haje za tu precijenjenu ljepotu, ako budete htjeli, pisaću još.
Nekad.
Interessant ??
Drago mi je?
maločas (taman oko 14.01-15.01.)
onomad – lani, preklani…
Bem ti jezik ?
Ono što znam je da vjerovatno imaš snažan osjećaj internog vremena, tako da je to meni potpuno ok. Pa i tačno.
Gdje si Brute, kućo stara??
Tu sam,
u dvorju,
na gorju
planinskoga kralja
?
♥️
Znači, još uvijek čekam?
Ovo je predivno! Uvela si me u svijet kojeg odavno želim vidjet a uvijek je bio na čekanju zbog mojih Londona, Sarajeva, Splita, Beograda, Skopja….
<3
Mnogo mi je drago što ti se dopalo, mnogo??♀️
Ovo je za tebe… za sve nas, ali najviše za tebe?
“… ako budete htjeli, pisaću još.
Nekad….”
hoćemo još! hoćemo još!
i nemoj da čekamo 😀
Važi. Obećavam!
Zaista ću se potruditi?
Vatikan mi je ostao za pohoditi, a u Andaluziju vala moraš otići, ništa bez 15 dana.
Ma znam, rekoše mi. Samo da Kordobu vidim, ono sve što želim, trebaće mi tri dana minimalno.
Izgleda da će Andaluzija biti jedino putovanje te neke godine, inače bankrot?