Ničim izazvan.
Počela se jadati ničim izazvana.
Uvrijedio me ničim izazvan.
Otišla je ničim izazvana.
Opalio me ničim izazvan.
Zaplakao je ničim izazvan.
Naglo je skrenuo, ničim izazvan.
Nikakve tehnike, stručnost, tomovi knjiga nisu potrebni za prepoznavanje psihološkog mehanizma ničim izazvan, te je igra sa ovim mehanizmom najjednostavniji način da se ustanovi šta je sa nama samima u datom trenutku, ali i šta je sa drugima.
Brzo se uči.
No, prije nego što se koja riječ kaže o tome kako se uči i koje su od toga mnogostruke koristi, da zavirimo zašto je ničim izazvan tako blagotvoran mehanizam u upoznavanju sebe, ali i drugih.
Zamislimo papir.
Jedan papir je A4 formata, potpuno bijel i to smo mi kada slušamo priču slučajnog prolaznika.
Drugi papir, također A4 formata, ima neke oblike i boju po sebi i to smo mi kada slušamo priču osobe koju poznajemo i koja poznaje nas.
Treći papir, ponovo A4 formata, po sebi ima i oblike i boju i teksturu koja se može napipati, optičke varke, neka oštećenja ili ispupčenja. To smo mi kada sami sebe slušamo kako pričamo ili vodimo razgovor sa najbližima – porodicom ili najintimnijim prijateljima.
U svakoj ovoj prilici mehanizam ničim izazvan je prisutan, ali je okvir za njegovo i ispoljavanje i tumačenje potpuno drugačiji.
Slučajni prolaznik će priču započeti o bilo čemu i, veoma je moguće, reći će bilo šta. Možda i najveće ludosti. Šta ga briga, neće vas više nikada sresti.
Osoba sa kojom se poznajemo imaće neki okvir u kojem će se kretati, nešto se tu već očekuje između vas, ali se i poznajete međusobno, pa će sva neočekivana iskakanja u ničim izazvan biti primjetnija.
Koliko nam se puta desilo da nešto govorimo i tek naknadno shvatimo da to zapravo mi govorimo i kao, odakle to?
Ili da nešto uradimo i kao da neko drugi to radi dok mi sa neke neuobičajene pozicije, iz nekog blesavog rakursa gledamo tog sebe kako to radi. Potonje je nešto slično vratolomnim padovima koji nam se svima dešavaju u životu; sve to djeluje mnogo sporije i prepuno ludih smjena u mislima nego što je objektivno u taj komad vremena i u te pokrete uopšte moglo stati.
Postojala inspiracija, asocijacija, analogija ili puko slušanje, svi ćemo jedni drugima reći ono što nas zapravo svrbi. Svi, osim izuzetno vještih psihopata i sociopata.
Svaka čast ljudima koji se usude njih liječiti (?), držati pod nadzorom ili biti u iluziji da imaju uvid u njihove živote i svjetove unutar njih. To je nemoguće. Ti ljudi su najbolji lašci ikada i svoju laž znaju vrhunski dramaturški iznijeti, tako da je bilo kakav psihološki tretman u ovoj sferi jednostavno nemoguć po mome skromnom mišljenju. Njih jednostavno treba uposliti da izmišljaju i to je to.
Ona je govorila o svojim novim crvenim cipelama, a druga joj je rekla da je takve ili još bolje kupila prethodne godine. „Sjećaš se?“ Da li je temom o crvenim cipelama baš izazvana da o istim priča, da li se to podrazumijeva ili druga jednostavno želi preuzeti ulogu prve, pa da malo i ona priča?
Susrela sam radnu kolegicu na ulici nakon više godina, nismo bile nešto posebno bliske, i poslije sam analizirala da li su joj jednostavno živci popustili, pa joj je uporno pucao glas i bila je na rubu suza bez suza, ili je taj susret jednostavno pogodio? Nije nijedno od dvoga, jednostavno joj je naišao momenat i iz nekog razloga bi situacija bila ista da je srela bilo koga koga nije srela više godina.
„Kako je na starom poslu?“
„Isto, isto kao što si nas ostavila. Sve je isto.“
Sve je isto, rekla je to tako tužno. I nije problem što je samo na poslu tako, sve je isto!
Kao da ulazimo u doba kada osmijeh postaje vrlo perfidno oružje.
Mi svi jedni druge kontamo mnogo bolje nego što ćemo reći. Vidimo mali milion tih ničim izazvan. Ne govorimo zato što smo kulturni, nećemo da povrijedimo. Još važnije, ako tako uspostavljamo igru, onda se podrazumijeva da ni drugi nama ne govore analize naših ničim izazvanih.
Naša svarnost je složena, kao takva od početka postoji, ali je mi još više usložnjavamo, pa se poneko u njoj i zapetlja i mučno mu je.
Neko može sam, tišina i čisto proticanje vremena ga liječi.
Neko ne može sam ili bar ne može tog trenutka. Izaći će među ljude i vapiti za onim iza osmijeha, a kada, možda, i naiđe na to od neke dobre duše, nastaće drama.
Poenta je u kontu da su naši ničim izazvan incidenti sofisticiraniji, bolje skriveni ili opravdaniji. Poenta je da ako ja mogu izdržati, može i on. Poenta je da se nikome ne sluša to sranje. Poenta je da je dosadno. Poenta je da je glup, glupa. Poenta je da glumi i nervira me. Poenta je da ko je on da se ‘nako uzdigne.
Poenta je da sebi kažemo – dobar sam kakvih sve ima.
Muž mi jutros, veoma rano, priča o mladom čovjeku koji se ubio u Švicarskoj. On je osjećajna duša, pogađaju ga takve stvari. Meni treba vremena da mi stvari dođu iz guzice u glavu. Često ih moram ovako opismeniti da bi uopše došle.
Taj mladi čovjek, prvo novinar, pa ušao u politiku. Valjda je bio biran, imao je dosta glasova. Najavljivao je da će se ubiti, dugo. Trpio je mobing, ne znam od koga (priča mi je bila periferna).
„Zar nikoga nije bilo?, kaže mi, dok se ja bavim pedesetom stvari u tako važnom, ustvari, trenutku.
„Nije bilo nikoga kao što si ti“, to bih mu odgovorila sada.
„Bio je okružen šupcima kao što sam ja.“
“Mi svi jedni druge kontamo mnogo bolje nego što ćemo reći. Vidimo mali milion tih ničim izazvan. Ne govorimo zato što smo kulturni, nećemo da povrijedimo. Još važnije, ako tako uspostavljamo igru, onda se podrazumijeva da ni drugi nama ne govore analize naših ničim izazvanih.” oficijelno počinjem da skupljam citate. Jučer razmišljam o istom, ali možda s druge strane ove postavke, ti ćeš mene razumjeti bolje nego ja tebe.
Postala sam osjetljiva na ovo o čemu govoriš, kao da govor tijela isto ne priča sa nama, i kao da ne možemo da osjetimo neiskrenosti, onda ispadam “ničim izazvana” zbog svoje reakcije, ili manjak reakcije, ne znam kako da se nosim sa dvoličnim govorom u odnosu na govor tijela ili radnje.
Zapetljavamo se u ovome, i kao subjekti i kao posmatrači, nisi jedina.
Ja sebi, upravo zbog toga, ali vjerovatno i još nekih naslaga nečega (koje sada nemam ni vremena ni volje analizirati), upriličujem trenutke samoće, sve češće zapravo.
Na ulicu gotovo da i ne izlazim više bez slušalica.
Štitim se tako, taj neki svoj mir, mogućnost regeneracije. Uzimam vrijeme da radim kreativno nešto, ma koliko sitno bilo, ili da samo u miru razmišljam.
Tricky je taj pravi odnos između zaštititi, njegovati sebe i zaštititi, njegovati druge. Naravno da ćemo primarno sebe odabrati, osim kada je o djeci riječ, ali taj odnos ne bi trebao biti prekomjerno nesrazmjeran.
Nema nam nikome rasta i napretka bez pažnje svakoga prema svakome, dobroćudne pažnje. To je i u našem ličnom interesu, ne razumijem kako to ne razumijemo. Na koncu, hladno racionalno.
Kao da ulazimo u doba kada osmijeh postaje vrlo perfidno oružje. – može i bez ovog kao da.
Odličan osvrt.
Može, ali mislim da nije nužno nepovratno. A, tu su i djeca🥰
I oni su ljudi, pa zato.
Dobra sam kakvih sve ima 😬
Osmijeh ne košta ništa.
Mnogi pojmovi su se raslojili u hiljadu značenja, često i suprotnih ili bar ambivalentnih unutar istog pojma, tako da to šta ta rečenica zapravo znači Caligo zavisi od toga šta je danas većinski osmijeh ili osmijeh u transverzalnom presjeku – evo baš ovoga trenutka da na kamaru skupimo i doživimo baš svaki osmijehnut osmijeh na svijetu.
Ko je tebe izazvao? 😅
Muž jutros. Napisala sam.
Hajde, neću popovati. Briši komentar ✌🏻
Što popuješ?
Jel’ to zahtjev da brišem ili se zezaš?😊
brzopleti p o p punk 😇
Nešto si mi tajanstven Bruty, zanimljivo mi je da taj mini podbod pažljivo promatraš.
Mislim, zaista je totalno mini, zato mi je i zanimljivo. A možda i drago🤗
Ma de, nisam pročitao do kraja, a pisao sam o psićima jutros. Još čitav dan nije radio blogger. Danas mi je dan kao velika teorija zavjere ili pak paranoja 🥳
Hahaha🤣
Pa naravno, koliko ono biješe znakova max?
Kako nije radio Blogger? Meni sve uredno bilo da ne može urednije. Doduše, ne objavljivah do prije podneva negdje, ali mislim da sam komentarisala i uredno je prolazilo.
Sužavaaaaaaaaaaaaaanjeeeeeeeeee!
Samo što sam uzeo da čitam komentare, počeo je usporavati i izgubio je konekciju skroz…
širenjeeeeeee 😆
Svi mi prolazimo kroz trenutke kada postanemo ničim izazvani i kad se nađemo u tim “ničim izazvanim” trenucima, prepoznajemo kako nas situacija oblikuje, čak i ako to nismo htjeli.
Biti “onaj koji nije bio tu” i “onaj koji jeste” nije uvijek crno-bijelo,
i to nije uvijek pitanje svjesnog izbora, jer smo ponekad jednostavno preplavljeni vlastitim problemima ili u trenutku nesvjesne nesigurnosti ili čak bijesa, pa ne prepoznajemo koliko jako utječemo na druge ili sebe. Život nas nosi kroz faze i trenutke u kojima, bez obzira na to koliko želimo biti prisutni, jednostavno nismo uvijek u mogućnosti da budemo za druge. Ponekad su naša vlastita iskušenja toliko intenzivna da nemamo dovoljno resursa da bismo se mogli otvoriti za nekog drugog.
Tačno, divno si ovo rekla. Zaista prekrasno!
Zato se trebamo odužiti našem kolektivu ljudi, hajde da to tako definišem, kada smo u stanju da i sebi i ljudima pružimo dužnu pažnju.
Danas nas neko pridrži, sutra mi njega i tako… To bi, mislim, bio jednostavan recept koji bi funkcionisao.
Širenje Brutko!
A da, znam, meni se tako dešavalo neki dan. Vidim, niko ništa ne pominje, ne žali se, pa kontam – hajde, proći će. Koju god sam radnju htjela obaviti, morala sam zatvoriti Safari, pa otvoriti ponovo. Čim je obavim, prođe, ali drugi zadatak nema šanse da obavi bez ponovnog zatvaranja. I sve tako🤦🏻♀️
Da nisu uveli kakav raspored na Bloggeru kad koga jebe konekcija?🤣
Nisam otvarao/zatvarao Safari, nego refrešovao demona! Imam puno tabova otvorenih…
Slabo skroz danas, ili je mnoge zezalo ili je jednostavno takav dan 😁
“sve je isto” ufff, na ovaj sam se paragraf tri puta vratila
Potpuno svakodnevan odgovor, ali je bio pun neke tuge.