Ako ste navratila u svratište,
topli zidovi svrbe
i kroz njih šumi krv odložena za kasnije.
Glomazne knjige skorene u stare rane,
osušene u tuđini,
nesigurno nečitkog pogleda po pejzažima, gužvi, po magli.
Za svaki kamen po jedna neobičnost i čudo;
to mladu ženu nagovara sjećanje
(koje ne zna da ima)
kako odobrovoljiti svjedoke
da otključaju svoje pijane priče
u izmaglici i dalekom pucketanju grana.
I ako sjedne,
vezaće je ispovijest srca mjesta,
i ako nastavi,
uvezaće je kakofonija okoline
da je pridruži tragačima u svemu
vidljivom
i kao nevidljivom.
Tu,
(a ranije su se, ne znajući zbog čega, digle ptice)
tu u mjesto ulaze,
prolaze, ostaju, izlaze,
vraćaju se, kruže izgubljeni i nađeni,
dok se jato para i ušiva u naznaci
slobode ponad njih.
I krećeš, razdjevičena znanjem,
da se desilo i da se nastavlja dešavati,
iako je odluka o jednom koraku tvrđa od sile ubrzanja;
kojom mladi mjesec izranja iz ruševina palog,
kojom je sva voda isušena u vojske olujnih oblaka,
kojom mladi godovi cvile slavu starih,
naoružani,
a pećine bivaju zakopane zajedno sa svojim suncima i sucima.
Da li ste ona od vrste što spaljuje rukopise,
strasnije od mesa i krika s lomače;
da li ste zapisala i čitala svoju
tajnu nekoliko hiljada godina od danas?
Stroga, gola, blaga,
prvorođena pod crnim velom;
sa smeđom haljom,
u bijeloj togi…
Kada bijaše iz magle u lik,
iz kosti u znak,
iz znaka u jezik;
iz značenja u stupicu.
Ah, to je samo zavoj, a izvjesno je bilo da ste prošla sve
početku novi moj.
