U stajanju na površini vode
kada svakog trena prijeti da se desi
obična skliska greda,
banalna poput pipanja čovjeka koji misli;
Tu negdje, između potiska zraka
i rupe predomišljanja
dok traje ciklika da je svaki novi naum
izdiže tamo gdje bi trebalo predstavljati gore;
Ustvari, ja nemam te riječi jer ih nema,
nema ničega dovoljno sirovog
da oznoji zidove i podigne udove
čak i kada mi se hoće;
zapravo, bivam ulaštenija u odmicanju
u sricanju
u niskoestetskom gomilanju značenja
što ne znače ono što je dogovoreno da znače.
Naposlijetku, na vrhu noža, u kapi krvi
ostaje smušen tekst
liričan i strašan, kao da je bitno kada i od koga
zaboden u rodnicu;
umoran da sablažnjava,
zamoren od bivanja spravom za ideje,
frekventan gdje se ne hoda,
ne mjeri,
ne plače,
ne vrišti i ne govori,
ne spava,
ne jede i voli.
Pitam se, sta li je motiv, sta inspiriše autora da napise ovako snažne poeticne riječi.
Slutim da se inspiracija krije u riječima koje su izbjegle da kažu šta im je ?
Ovaj put riječi ipak nisu znale šta im je.