Ne znam zašto me je rečenica iz Tramvijevog komentara opredijelila da mi prvo iskrsne ovaj naslov, a onda i tema. Možda će nam svima biti zanimljivo kada prođemo kroz ovaj tekst. Meni, dok ga napišem, vama, kada ga pročitate.
Možda će zvučati bizarno, a mislim da je Jarčica to već negdje intuitivno osjetila. Možda i Senjora.
Od onih sam osoba koje već znaju gdje bih najviše da me ostave kada sa ovog svijeta odem. Uslikala sam to mjesto i objavila u jednom od postova.
Ovo je priča o tome zašto mi je to mjesto važno.
Ujak je još uvijek bio živ, a sada tamo bude, bar kada dođemo da ga obiđemo. To vezanje za mjesto, a da ipak svi znamo da to mjesto nije, to toliko puno govori o tajnama života i koliko je zapravo toga pohranjeno u doživljaju stvari.
Sjećam se, dobila sam nove pantalone, golubije plave boje. Samt, široki uzorak štrafti. Nekakav kao cigaret kroj da je bio odjeven na djevojčicu višeg rasta.
Ma koliko me baka pitala „ma, gdje izbivam po čitav dan?“, ja bih govorila o polju, a polje je baš širok pojam dragi moji.
Polje je zrak koji titra po obrubima vida, začinjen izrazito jakom svjetlošću, praveći vinjete od svih stvari. Pošto sam jako voljela medaljone na vratovima gospođa i djevojki iz igranih serija čija je radnja smještena u XIX vijek, zamišljala sam ove vinjete utisnute u unutrašnjost tih medaljona. Sve bi pokazivale svoje muževe, djecu, vjerenike, očeve bez kojih su ostale, tajne ljubavi možda, a ja bih pokazivala inserte iz moga polja.
Polje je prvo razmišljanje o filozofiji. Kako leptiri letom komuniciraju međusobno i kako sam ja tupava i mala, pa to nikako ne mogu razumjeti. A, evo, ponekad se ponašaju baš kao jato ptica, slijedeći jednog od njih, ne znam kojeg, na jednu, pa na drugu stranu.
Polje je prvo razmišljanje o iscjeljivanju.
Sačekaj vedar, sunčan dan, pa ovdje dođi malena i velika. Stani pod sunce i obrati se gorama. Pogledaj u dva brdašca, jedno pored drugog, tako čudno pravilnog oblika, za koje ti je baka pričala da je veliki div, u davna vremena, tu stao jer se umorio, sjeo, izvukao veliku čuturicu vode, a onda iz svojih opanaka ta dva brdašceta zemlje isuo.
U polju su sahranjeni moji dragi, znani i neznani, i njih sam krenula da obiđem onog dana kada sam o žicu zakačila golubije plave pantalone i napravila veliku poderotinu na butini. Žica je bila zarđala, butina je bila duboko zarezana, zbog silne stoke morala sam primiti antitetanus, a nisam. Krila sam.
Moje mi polje ništa loše donijeti nije moglo i znala sam to.
A sada o polju kao o Faktoru X, metafizičkom mjestu.
Gost227 shvatio je, možda i šire nego ja, šta mislim pod skupnom tačkom, skupnim vremenom, sigurno i hadžija Nezir, sjajni, mudri gospodin.
No, u ovaj aspekt nisam ulazila, ovaj dio nisam zaokružila.
Kada u svoje polje stanem, kao da u svoj život ugazim i u sve živote moga internog života, živote moje svijesti, sjećajuće i ne sjećajuće. Tamo baš pripadam. Bez opsjene, bez vela, beskontekstno, potpuno u bivanju. Sa tog sam mjesta sve snage povukla, sve smješe za iscjeljujuće suze spravila, sve vile, koje me prate, dječijim jezikom uslijed strašne nepravde zamolila da me ne ostavljaju.
Šta ima u toj zemlji i u tome mirisu?
Šta se tamo dogodilo i šta se tamo doživjelo?
Zašto su one duše moji čuvari, a ja jedina što se usudim da izgovorim ovo što je ovdje ostalo.
Nije bizarno. Polje jeste smiraj za dušu.
Ja bih najsretnija bila da me pretvore u prah i naprosto puste… negdje… u more recimo… samo to na ovim prostorima ne može tako 🙄
Jednom smo u neku zajebanciju oko smrti, jerbo smo idiotska familija, pa sam predložila da mi prah ofarbaju u one šarene boje, stave u onaj ko mali top za partije iz kojeg obično izlete one šljokice i naprosto me tako obojenu “puf” iz nekog čamca!
(Joj sjebah ti post, ajd ispraticu se sama)
Šarena Romy u oooooogromnom plavetnilu.
Tamo je negdje na horizontu, da znate🥰
Jeste, ovo mi tako uz tebe ide…
(ovdje ja i dočekujem i ispraćam, nemoj da mi se petljaš u to😛)
I ja znam gdje ću, ali nećemo se gurati preko reda ima još ovdje posla za nas🙂
Hahaha, nešto si mi tako slično već bila napisala jednom.
Ma, to je mjesto, nije guranje🤗
Pa draga mi ta pa je često pomenem🤣
Ma, pusti mene. Gotovo sve romantiziram🥹
Malo mi ofirno razmišljat o tome…
Ja sam tu da ostanem 😀
Ja sam tu da ostanem,
Ja sam tu da ostanem…
Dobar dio refrena za jednu snažnu pjesmu.
Gracija, ostavljam ti srce♥️, Gracija.
😛
Znači, uskoro mogu očekivat pjesmu za mene? 😀 😛
Pa znaš, i mogla bih je baš napisati😃
Uglazbiće je teta Aida, ali ćemo birati da baš bude dobro (koliko može biti).
Pročitah u jednom dahu… i već sam tamo 💀 #posthumnipozz
Vidimo se u onostranom Brute♥️, znam ja za ovaj, onaj, tvoj senzibilitet…
Poslaću ti vilu🧚🏼♀️
Ne zajebaji mlada, znas da imas jos posla ds odradis na onim dulumima, valja posadit vocnjake na poljani, zaklat sta domace,pokosit, pa da mi ih pripises💀
Ako budeš dobra, al’ dok još ostariš, odvešću te🦋✨
Volila bi ja na onaj traktor da vozim kad se kosi pa da ja to utovaram. Imas li jos oziljak na butini od zice te?
Mali, da. Nevidljiv kada ne znaš.
Valjda baš na mjestu gdje je probolo kožu i bilo najdublje.
Jugoslovenski traktor je uredno registrovan😃
Bilo bi tebi prekrasno gore. I ne samo tebi.
Zapravo bi ti najviše voljela da si vidjela prave volovske zaprege, ta kola, i niz kosaca na poljanama. To je, mala, baš nešto! Ono pravo!
Imala sam baš dovoljno godina da to dobro upamtim.
Pa sjećam se i ja tih starih volovskim zaprega, bio jedan Imšir volove držao i radio sa njima.Poslije se prelazilo postepeno na rad sa konjima i onda mašine i to bi to.Rat.
Skoro niko više ne drži stoku, nema niko više kad, a teško i radit oko stoke.
Kod nas nije bilo konja kao prelaznog oblika. S volova na mašine. Tačno, pred rat.
S mašinama je i krajolik izgubio čovjeka.
Rijetki i dalje vide krajolik, ali čovjeka teško da sretnu.
A, kada ga teško sretneš, onda ga možda lakše voliš.
Uzivo volovskw zaprege nisam vidjela, ali se jesam vozala u kombajnu velkom i tovarila one kocke slame u vis u prikolicu pa sw vozila na njima
Uh, pa ti si manualu skroz propustila😃
Neka, neka, svako vrijeme ima svoje tehnologije.
U nedavnom komentaru sam tvrdio davni dojam: Smrt je vladar svemu na ovom svijetu kojeg covjek zna.Sasvim je druga dimenzija ko vlada sa mocnom Smrti .Mi vjernici i agnostici ljubimo tu Moc koja nas brise sa ovog svijeta.
Ne razumijem sta ste htjeli reci u vezi te spontane volje da koracate tim predodredjenim stanistem.
Žao mi je što ti nije razumljivo Okno.
Nisam znala bolje, ovoga puta.
1-covjek nema izbora .I koraci koje si opisala u postu su van tvog izbora.
Da covjek ima izbor birao bi zemaljski zivot za koji zna usljed neobjasnjive volje za opstankom.
To sam pomenutom Hadziji objasnjavao i nije nikad prihvatio objasnjenje.
Covjek ima neobjasnjivu volju koja je podosta nastala Onostranim .Sta je sve Onostrano je tajna i tacka.
.Ta volja cini i ovo o cemu pises. Onostrano se moze objasniti kao i mogucnost da zraku sunca zahvatimo dlanom ali se ovozemaljsko da tumaciti sa energijom cije milionske pipke moze covjek pojmiti.Tako i ljudska spona sa proslim u sadasnjem.
Post je kao terapija .Hvala.
Hvala tebi Okno. Jako si lijepo i meni blisko, razumljivo, izložio ovu analizu.
Razumjela sam sve što želiš reći i sa tobom se slažem. Čovjek… možda ne svaki, ali neki transverzalni, većinski čovjek i možda ne onaj u svim stanjima u kojima čovjek može biti; čovjek bi vjerovatno, pred vratima nepoznatog, izabrao poznato. A ponovo, najdublje u sebi, možda i pod uticajem ovakvih mjesta, polja, nazovimo ih okidača, ide, kao da klizi u skladu s voljom onostranog i potpuno je tada on – on.
I meni je ovaj tekst bio terapija.
Još jednom ti puno hvala.
Lijepo je, pretpostavljam, počivati u polju.U zelenom beskraju što se u daljini stapa
s plavom linijom neba.
Tamo gdje tišina šapuće, a vjetar donosi miris djeteline i dugačke dane.
Polje me podsjeća na divlje konje, slobodne, snažne, dok jezde bez sedla i grive im plešu na vjetru..
Iskreno, nisam nikad razmišljala gdje poslije.. 🙂
Da, duuuugački dani.
Da, i divlji konji, sa pokojim ždrijebetom, koje sam sa bakom iz ne znam koga razloga tjerala probušenim šerpama.
Rekla mi je razlog, vjerovatno i ponovila više puta, ali sam ponovo zaboravila.
Zaboravljam sve što mi nije po volji, jer sam ih željela gledati, posebno ždrijebad. Kako dodirne licem, kod desnog oka, majčinu slabinu.
Pa, neka nisi. Nije ti došlo vrijeme da o tome razmišljaš.
Ja, pretpostavljam, oduvijek znam.
Znaš, u Islamu postoji vjerovanje da postoje mjesta na Zemlji koja su posebno draga Allahu.
Možda su to baš ova tvoja polja. Možda je tamo srce bliže suštini. Jer kad nisi zaklonjena ničim osim nebom, onda jasno čuješ glas Tišine.
I to što kažeš — da bi tu voljela biti sahranjena — meni to zvuči kao povratak kući.
Ne kao kraj. Nego kao amanet. Kao da si već ostavila dio duše tamo da čeka ostatak.
Jako mi je drago što si mi ovo rekla, jer nisam znala.
Hvala ti.
Ne znam šta je, ali nešto jeste. Da, sigurno nije kraj i sigurno ima veze sa učenjem.
Mislim da nam je to svrha, da zato postojimo u vremenu. A vremenu, valjda, trebamo da ga oživimo kroz svoj doživljaj. I da ga tako, svako od nas, multipliciramo.
Caligo, tvoj me ovaj komentar očarao, wow❤️
Kuda ćete? Ko će da piše blog?
Množina je otišla, jednina je ostala😊
“Kada u svoje polje stanem, kao da u svoj život ugazim i u sve živote moga internog života, živote moje svijesti, sjećajuće i ne sjećajuće. Tamo baš pripadam. Bez opsjene, bez vela, beskontekstno, potpuno u bivanju. Sa tog sam mjesta sve snage povukla, sve smješe za iscjeljujuće suze spravila, sve vile, koje me prate, dječijim jezikom uslijed strašne nepravde zamolila da me ne ostavljaju.”
Možda svi imamo neko svoje polje!
Trebalo bi. Imam samo svoje iskustvo i posredna iskustva, iz literature.
Voljela bih da čitam o vašim poljima. Ka zna šta to sve može biti.
Kod Romy je to izgleda more.
U polju stasala, u polju zaspala. Dusa nasla svoje mjesto.
Da Morgana, ima smisla.
Da♥️
Divan post❤️
Zato što osjetiš i zato što ne kriješ🧚🏼♀️
Zaboravio ti ovo napisati pa to sad cinim.
Razlog je to “POLJE”koje se razumije unutar covjeka i van covjeka.
To sto je van covjeka umnogome stvara neko polje od covjeka .
Ima vec 40-ak godina kako su me ove rijeci pjesnika pronasle.Potom je nastala ratna Apokalipsa poljem izvan mene da bezbroj puta,sve do danas a tako ce biti i u buduce,svracam do ovih stihova koje cu ulogovati.Bijeg od njih je u pronalazenju onog sto covjeka cini radosnim i to je imperativ koji pronalazi ljepotu ma gdje joj staniste bilo.
Evo procitaj ako nisi do sada:
June 3, 2014 at 7:19am ·
Ako nesto trebam da napisem to bi bilo da kazivanjem uprem prstom na likove iz price na koji je komentar rabeci pjesnicki ukaz na SMRT koja paradira prokazanima
………………..VELIKI UBIJAC,,,,,,,,,,,,,
,I opet jedan sto je oruzjem ubijao
od oruzja bi ubit:sravnjen sonom zemljom
s kojom za zivota sravnjao je mnoge.
Sad je kod njih;izmjesa se s njima
-On pade.I kad pade vriska stade
oko njega tiskaju se turaju se tuku
-da nadju onog,da raskinu onog
sto ubi ovog,koji ubijao je mnoge
U rukama je;vec mu jedan iskopao oko,
drugi drzi uho mu u zraku i najblizi
okrvavljenim zubima se cere,i teturaju
jer oni se odostraga naprijed guraju
da zateknu jos stogod i barem ga se taknu
-I kad im umor svlada bijes i srdzbu,
pocese se da razilaze,jer—rece mnogi—
na njima nije da mu sude: zato mu je pravda
Razidjose se i ostatak ostavise pravdi.
Nad grobom ljudskog ubijaca pravda bijesni i ljudi mru
i umrijet ce jos mnogi.Pravda smrcu zbori.–
-I ko bi znao dokle ce jos ovaj koji tolike pomori
da rukom svoje pravde mrtav dalje mori (Antun (Branko) Simic
p.s.Hvala na druzenju.
Kao odgovor, evo ti komentar koji sam prije par minuta napisala kod MSKS:
Čuješ je kad je ispali, jer je blizu, na brdu. Ona neka sklopka se čuje.
Onda je čuješ kako zviždi kroz zrak.
Onda, vidiš manju sestru kako ide ispred tebe. U ruci joj je kesa sa dvije prazne plastične flaše.
Onda, kako i dalje čuješ to zviždanje, vidiš nedaleko od sestre, na svega pola metra, malo udesno, šaht sa kojeg je skinut kvadratni željezni poklopac. I shvatiš, potpuno izvjesno čini ti se, da će granata da rokne baš tu, u taj šaht.
Povučeš snažno sestru za ruku, a mala je, toliko da joj ostane modrica jer ti pokazuje i jada se kasnije… povučeš je i zamijeniš sa njom mjesto.
Granata nije pala u taj šaht. Pala je dalje, preko zgrada tamo.
Taj put nisam vidjela leševe.
Vidjela sam ih ranije.
Dva mjeseca poslije toga sam u Novom Sadu, u baletskoj sali.
Još uvijek nisam uvezala sve događaje u konzistentan niz. Vremenski mi iskaču iz logike, uljepšavam strahotu, romantiziram ju čak.
To je otisak traume; znači, još uvijek je živ.
Ovo je toliko lijepo. Sad kontam da mi je ovo bila tema za pismeni rad u školi, ne znam šta bih napisala, a uvijek sam znala šta pisati. Ne mislim da još uvijek imam svoje polje. Ali podsjetila si me na priču mog muža, on svoje ima i toliko je lijepa ta povezanost, toliko to sve ima smisla.
Lijepo je bilo ovo pročitati isto kao što volim slušati kad on priča o svom mjestu.
Kad smo se trebali uzeti pita me kozmetičarka pa odakle je on. A onda se začudila: pa bona, znaš li ti da je to pravo selo?
🙂
Znači mi što ti se dopalo, da znaš🥰
Veliku sam privilegiju imala, ogromnu, da kao haustorče provodim po četiri mjeseca svake godine na selu. Pravom pravcatom selu! I sve znam, ama baš sve znam – i kako kositi ručno, i kako otkovati kosu (iako bi trajalo omanju deceniju, haha), i kako složiti foju/sijeno, i pomusti kravu i ovcu, i kako ostrigati ovcu (skinuti i prikupiti vunu), kada i kako stoku treba “omrsiti” (dati im so), i kako tkati na tkalačkom stanu (serdžade – ravne i čupave), i kako presti vunu, i kako bojiti vunu, i kako plesti, i kako praviti sir punomasni i polumasni, kiselo mlijeko, i kako praviti kajmak mladi i “stari”/slani, sve ti bona znam i svega se tako živo sjećam i ponekad razmišljam da neće doći neko zeznuto vrijeme, pa da se ovo znanje bude moralo aktivirati za potrebe neke komune.
Eto, samo toliko što si mi o svome suprugu rekla već kod mene formira osjećaje ponosa spram njega, jer zaista je to mjesto, to polje nešto posebno za onoga koji ga je svjestan i ko ga u sebi nosi, nešto neobjašnjivo.
A, imamo ga svi, to neko mjesto, utočište, gdje samo bivamo, baš takvi kakvi jesmo.