Prijestolja rasipanja

kada bi se praznine mogle ušiti
tankom iglom jedrih švalja
u zelenoj stvarnosti mladog lišća naslaganog
preko okrunjenih glava

kada bi se;

ostavljeni dijelovi za vezivno tkivo
dali odazivati na prizivanja dok ćutiš,
znakovito i tupo.

kada bi se, imenu,
što nesebično kradeš i sebično ne daješ
čuvajući riječ za knjigu koju ćeš potpisati,
kada bi se reklo što je još neušiveno:

sve one krhotine koje nazivaš odviše određenima,
a neodređeno pratiš dok ih ne uhvate oblaci
u raskoš svoje određene imaginacije.

Kada bi se..

jer to nisu ni konji, ni njihovi batovi.
ni Puškinove zaprljane čaše
ili Pekićevi zaprepašteni, čisti učenici.

to nisu ni nekazane poente zen priča,
niti biljka što raste posred sobe moga gospodina M.

(možda su magle podno prijestolja
naših romantiziranih smrti
najsličnije etru na Degasovim slikama,
ponešto teže i, ujedno, namješteno nezgrapnije.)

kada bi se, imenu, praznine mogle ušiti
onako da služe tvojim šuštanjima u zvukovima
koji zapravo ne govore ništa važno
osim što srce discipliniraju da plače
zbog neke stare, arhetipske boli.

tada,
pomena ne bi bilo vrijedno jedenje našeg broja phi
i plivanje u oblaku,
lebdenje možda,
tvoje recimo sistematične
kriptologije.

tada, uznoseći eterne tvari svih prekriženih, zgužvanih, zapaljenih dijelova
nakaznih rečenica
skopčanim, dramatično mrtvim usnama,
tada;

tvari čine a ljubav grli,
obasipa,
dok razvezuje
i rasipa.