Nježne stvari

Povlačili su se iza svoga lica, iza straha što je odano čuvao njihova imena. Da su krenuli naprijed, raspukli bi nešto u ljudima, nešto vrijedno pomena.

Vjerovanja.

Ovako je postojanje ćutalo bez sukoba, ali su latice i dalje titrale u groznici dok su se otvarale. Nježne stvari su to osjetile.

U mraku se vrtila žena sa bijelim, svilenim trakama oko vrata, zglobova i struka. Radila je to duže od zadržavanja stvarnosti na okupu. Sve su trake imale istu dužinu, isti ritam i put, a ponovo se, svaka za sebe, drugačije ponašala.

Nježne stvari to osjete.

U ovu priču može ući slijed događaja i svaki od njih može biti podrobno opisan, kao u hronici, da radnju zgusne. Ali, radnja je pod tim oklopom i tim brazdama toliko polagana da vjetrovi s ove strane mogu stvoriti svega nekoliko koncentričnih krugova na odsjaju horizonta.

Vrijeme je budno, ali se ponaša kao da spava.

Iza simbola što ih svi pamte, iza imena, riječi, očiju i gledanja jednak je eter koji ne prijanja isto na svaki kvalitet. Nekoga umiva, a nekoga prži, neko cijeli svoj sadržaj razvuče u blagi osmijeh i utone. Neko sjedne na dugačku poljsku ljuljašku, kao džinovsko klatno, i zamahe pokušava sinhronizovati s ritmom disanja.

Mi smo svi tu i dočekujemo se.

To je sada.