Nepriznate riječi

u sumrak na vodi,
crvenim obeliscima što odvajaju zbivanja od dubokog mira,
uranjaju moji suhi i čisti prostori želja

mogu biti žene,
ali su ustvari duge niti kose
što se gube u distorziji magle.
može biti pogled,
ali su ustvari poznati taktovi pjesme
što pod ognjem krvi i protoka svega topi njenu smrznutu daljinu.

gdje si?
šta radiš sa rukama i kako sada govoriš

da li moje nepriznate riječi
s vremena na vrijeme staviš pod jastuk pitam nebo,
s ove pogrešne strane gdje je toplo

too old, too cold
too old, too fuckin’ cold

onim mostom prođem rijetko
čuvam ga za crveni sumrak
ako ikad dođe meni na tom mjestu.
čuvam ga za susret kad te, znam te, ne bih prepoznala
mirišem ga i milujem kao dijete svoju ljubav
gdje si?

sada mnogo bolje znam sakriti
i učiti
moj sniježni til više ne proviruje kroz moju crnu kožu jer
ne miješam to dvoje, osim kad tebi,
evo,
ponekad pišem

ne miješam to dvoje, jer toliko sliči
tvojoj odmjerenoj patnji
too old
too fuckin’ cold

prve hrabre riječi gradile su
preko cijelog svijeta kule tebi
gdje si?
sa Željeznim krstom na bijelom u masi
gdje si?
sa ovom pticom što ti je toplu šaljem,
po kiši,
gdje si u mom miru tačno da te dodirnem

i, još jednom,
prestanem