Barzakh

Novoprerađena stara fabula bi govorila o knjizi koja je bila svjedok i sredstvo jedne priče. Knjiga nije mogla nositi priču, pa se pobrinula da je zapale. Naime, uvijek ima voljnih za paliti knjige, pa se knjiga samo trebala poturiti pod takve ruke.

Tu priča prestaje, modernizmom koji sjecka i sabija ostavši mudar, jer mudrost dopušta da se voda samo izlije u nešto ili bilo šta što ne vidimo. I u ovoj novoprerađenoj verziji, međutim, ostaje tajna kako jedna knjiga nije mogla nositi priču, ko je napisao priču i kako je i zašto je knjiga imala volju da je zapale. Naposlijetku, kako je išla priča?

U jedno drugo vrijeme koje ne sabija, u jednom drugom čitaocu sklonom da sačuva izlivenu vodu, zamrzne je u jednom obliku, pa je ponovo odmrzne spreman da je oproba i u obliku drugom i trećem i trideset i trećem, u to drugo vrijeme čitalac će pokušati pogledati u drugo vrijeme, pitati knjigu zašto nije mogla nositi priču, tragati za onim ko je napisao priču i čitati knjigu između redova da bi došao do njene volje da je zapale. Čitalac će, naposlijetku, napisati priču.

Prvoga dana mladić je vidio djevojku. Drugoga dana djevojka je vidjela mladića. Oni su se sreli jednoga dana i mladić je prepoznao djevojku od prvoga dana. Djevojka nije prepoznala mladića drugoga dana, jer ga je vidjela drugoga dana. Mladić je odlučio reći djevojci da je sreo prvoga dana i da je poznaje. Djevojka je mladiću rekla da je ovo njihov prvi susret i da ga, tek od danas, poznaje. Mladić je rekao da mu je to djevojka rekla i prvoga dana i zamolio je da mu vjeruje. Djevojka je odlučila učiniti tako. Trećega dana djevojka je bila uz rijeku. U rijeci je plivala boca, u boci je bilo pismo. Djevojka je trećega dana otvorila bocu, izvadila pismo i pročitala ga. U pismu je pisalo da je prvoga dana mladić sreo djevojku, ali da je djevojka mladića srela drugoga dana. Tako su se sretali uvijek različitoga dana dok se mladić nije dosjetio da napiše pismo u kojem će djevojku zamoliti da priču iz pisma prepiše u knjigu i da knjigu potpiše svojim imenom. Ostavio je uputu da se knjiga zove “Jednoga dana u drugome danu”, kako bi je mogao prepoznati, pročitati i pronaći autoricu.

Zatečena poznatom pričom i sjećajući se obećanja da će mladiću vjerovati, djevojka je pismo prepisala u rukopis za štampu, potpisala ga svojim imenom i nazvala “Jednoga dana u drugome danu”. Prvi izdavač na kojeg je djevojka nabasala htio je štampati knjigu. Imao je svoje razloge. Želio je razbijati utvare pravolinijskog svijeta. Htio je pokazati svima onima koji pale knjige. Prvi primjerak je, nakon štampanja, dospio u ruke cenzora. Kožnim rukavicama je preokrenuo knjigu na njen naslov, ustuknuo, i naredio svojoj vojsci da spale sve štampane knjige i zaplijene otisak. Izdavača je poštedio.

Drugoga dana djevojka je srela cenzora i sebe sa njim. Šokiranoj, pred gubitak svijesti, cenzor joj je rekao da nikad neće doći do prvoga dana kada ju je on susreo. Djevojka se prenula nakon nekoliko trenutaka izgubljene svijesti i pored sebe vidjela ostavljen otisak zabranjene knjige. Odlučila je da će, jednom za svagda, izaći iz ovoga crva događaja i susretanja sebe tako što će pretopiti otisak. Ušla je kod prvoga kovača. Tamo je prvoga dana stajao mladić koji je susreo djevojku.

Čitalac je ovdje, zbog izvjesnosti ljubavi između mladića i djevojke odlučio uništiti otisak. Oni su, bar on tako misli, nastavili svoje susrete u istome danu. A, onda je čitalac pomislio zašto je napisao baš ovakvu priču? Zašto je to bila priča, od svih priča, koju je prvu odabrao?

Da li je to zato što jedan susret uvijek ima svoje različite dane u kojima se zapravo desio, a o tome, da ispriča jedna knjiga, zapalili bi je.