Albaška elegija

Šta te tu nije dirnulo, Crvenokosa?

To što ne znam upraviti stepenicama uz očevu kuću
ili što oko tebe, u dvorištu mome, jelene vidim
kako rogovima pletu krug i kolo,
a ti,
ni pristojnosti radi,
nećeš pogledati onog koji
tvoju čudnovatost vidi.

Šta ostalo je sad u ovome sobičku na vrhu
dok kroz prozor gledam kako jasene pretvaraš u tise,
a haljna mi tvoja zapetljava oči cvjetovima maka
i sve u meni kopni, dok okolo buja.

Crvenokosa,
neću noću da slušam gaelske zvukove tvoje
i kako dišeš, pa mi vjetrovima ostrvskim uzdiše soba.
Neću da jutrom pronalazim žive ribe u Baconovom eseju,
ni gnijezdo lastavica na tacni sa ostacima hrane.

Šta te u pismu dirnulo nije,
pa si s vojskom prirode svoje
ponovo ocu i majci došla dati
neke od nepostojećih trava,
a meni,
kikotima lakim,
iz ruku trgati preteške knjige.

Jedino, ako ne znaš da čitaš
da sam go pod mjesečinom lutao kroz šumu tvoju
i tražio mjesto naše,
Stafainn,
Stafainn,

sjećaš li se kako si šaputala?

Crvenokosa,
pogledaj me zelenim očima i na Sjeveru ostavi,
sa drugima.
Ispod paprati i kamena,
podno ovih jelenjih rogova,
gdje leže mnogi svjedoci
vilinskih svjetova.