Zveckanje

Zatvorenik Mor pokušao je zauzeti položaj kao čovjek na fotografiji. Kako god bi to učinio, a da u tih manje od šest kvadratnih metara ćelije izbjegne direktan pogled na fotografiju, morao bi pognuti glavu i gledati u prazan list papira.
Doktor Gezi mu je namjestio i ovu igru.

Pogled mu se tako klackao neko vrijeme između olovke i sjebanog čovjeka na slici. Hmmm, hajde, ovaj je jednostavno došao tu da bude sam. Umoran je, ono k'o smrt je umoran, zagledan u ne zna ni on u šta je zagledan. Pecanje na izmaku jeseni, oko njega armagedon – nagorjela, oborena debela grana, ispupčen i izlomljen beton k'o da će sad roditi neku neman.
Ok., ok. Pecanje, okean, siva voda negdje u industrijskoj zoni, možda na doku gdje pristaju tankeri… Ima li ovdje uopšte riba?

Prenulo ga je zujanje u intervalima, zadnji je bio najduži. Stražar je provukao karticu za ulazak u dio sa najjačim osiguranjem. Dolaze po njega ili po Ribera prekoputa.

Garant ću kod Gezija, dobro me peglaju!

– Mor?! –

Maestralno me peglaju!

– Mor!!! –

(Šupčino stražarska!) – Da? Recite?! –

– Odijelo za van. Sedam minuta. Čekam.–

– Šta je sa ručkom? –

– Sedam minuta Mor! –

Šupak profesionalni.

U zadnjem dijelu sigurnosnog vozila izbjegavao je rupe. Fora je bila da lanci na rukama i nogama ne zvecnu negdje manje od sekunde nakon što stari Firuz ugazi u koju kolosalnu bostonsku rupu. Sve su rupe Firuzove rupe, hahahaha. Stari alkos.

– Čemu se ti smiješ? –

(Stražar Patrik je uredna faca.) -Radujem se susretu sa doktorom Gezijem. –

– Aaa, ne sumnjam -, smijuljio se Patrik, – doktor neuropsihijatar Gezi je dobar materijal za radovanje. –

– Ne zajebavaj Patrik. E, e, e, lakše! Hajde da to izvedemo uz minimum ovog zveckanja. –

– Burazeru, okovan si, jebi ga! –

– Znam, al’ mi je elegancija drugo ime. –

Patrik je bio opušten. Moru je prijao taj lik.

Doktor Gezi je započeo svoj ceremonijal i prije nego što je Patrik pred Morom otvorio vrata neuropsihijatrijskog kabineta.

– Mladi gospodine Mor, kako ste danas?-

(E, haj’ baš da vidim da li ćeš oprati ruke čim se rukujemo.) – Stanje redovno doktore. –

– Stanje redovno.. Jeste li uradili naš mali zadatak? –, Gezi je gledao prema vratima kako bi bio siguran da ih je stražar Patrik zatvorio.

(Evo ga, kreće na pranje ruku. Hahahaha, koji šupak!) – Kako mislite doktore? –

– Ustvari, o tome ćemo kasnije. Pozvao sam upravnika da vas pošalje.. Zabrinut sam u vezi s nečim. –

(Gezi igra. Prošle su cijele dvije minute i krenuo je. Dobro se ušemio.) – Zabrinuti…? –

– Da, ovaj medikament za podizanje raspoloženja koji sam vam propisao… Uzimate li terapiju? –

(Stari, mogu ja popiti sve što mi propišeš. Za to su zaslužni prekucani elektrošokovi.) – Da, uzimam! –

– Pa, vidite gospodine Mor, dnevni izvještaji iz zatvorske ambulante ne poklapaju se sa očekivanim učinkom terapije… –

(Kako ovaj pegla. Šta, ba hoćeš?)

– Uostalom, i o tome možemo kasnije.. –

(De ba stari, prestani s tim psihijatrijskim sranjem i završi jednu jebenu misao do kraja. Smori ba!) – Kako vi želite doktore.–

– Dakle, naš mali zadatak. Eseji o četiri fotografije. Jeste li pripremili to? –

– Jesam. –

– Ooodlično! Mogu li da pogledam? –

– Možete da čujete. –

Neuropsihijatar Gezi se brecnuo, ali, naravno, nije dozvolio da Mor to primijeti. (Ovaj mali me zajebava. Vidi, vidi kako me skenira.)
– Kako mislite mladi gospodine Mor? –

– Sve je ovdje -, Mor pokaza kažiprstom na desnu sljepoočnicu povukavši i drugu ruku na kratkom lancu.

– Hm, to donekle komplikuje stvari.. Ali dobro, snimaćemo i kasnije reprodukovati radi prekucavanja i uvođenja u dosije. –

(Snimamo i da jesam napisao jebene eseje, ti gomilo govana! Jao, vi ćete sada sami sebi glumiti ličnu sekretaricu. Moraš t i prekucavati starkeljo, tajni odnos pacijent – doktor. Baš te žalim, premalo si plaćen…)

– Mor, jeste li tu? –

– Tu i spreman doktore. –

– Odlično. S kojom ćemo krenuti? –

(Ti ćeš uskoro krenuti u grob.) – Kako mislite? –

Gezi se ponovo brecnuo. (Dao sam previše slobode ovome đilkošu.)
– S kojom fotografijom zatvoreniče Mor? -, procijedio je tvrdo i nešto glasnije Gezi.

(Z a t v o r e n i č e, a stari? Opa profesionalac! Z a t v o r e n i č e Mor. Ok., hajde da se fakat poigramo!)
– Ja bih da vas prvo uvedem u postavku u vezi s fotografijama. –

– Postavku? Ne razumijem. – (Šta petlja ovaj mali?)

– Pa da.. Znate, ja sam zamislio vrijeme za svaku sliku. Vidite, fotografija sa brojem 69, sa tim brojem na nepoznatoj adresi. To bi trebala biti prošlost… –

– Daa..? – Gezi je bio zaintrigiran, a Mor je to primijetio.

– Slika sa dvije mačke je sadašnjost… –

– Baš zanimljivo gospodine Mor. Bio bih siguran da ćete za sadašnjost odabrati usamljenog pecaroša s obzirom na vaše trenutne okolnosti –, likovao je Gezi.

(Mrš matori, prekucaću te!) – Aaaaa, neee. Usamljeni pecaroš je budućnost. –

– Ahaaa, zanimljivo! Vrlo zanimljivo. Nastavite Mor. –

– Četvrta slika – francuska vrteška, to je skupno vrijeme. –

– Šta je to? –

– Skupno vrijeme. –

– Kako to mislite Mor? –

– Pa, vrijeme koje objedinjuje prošlo, sadašnje i buduće vrijeme. Kao četvrta dimenzija, znate ono? –

(Jao, ovaj mali pegla. Koja mi je ovo po redu seansa sa njim koja mi curi kroz prste?!) – Znam, znam Mor. Nastavite. –

– Ja bih počeo sa dvije mačke. Sadašnost.–

– U redu Mor. Nastavite. –

(Stari, dobar si, još nisam odlučio da li da te uspavam ili da te propisno izbacim iz cipela.) – Ok. Dvije mačke. To smo vi i ja. –

– Hahahahaha, kako to mislite Mor. Mi smo mačke?! –

– Da, da. Ja sam onaj lijepi crni mačor, a vi ste ona crno-bijela brkata mačka. –

Gezijeva sujeta bila je brža od poslovičnog smisla za humor jednog neuropsihijatra. Ništa nije moglo sakriti količinu krvi koja mu je jurnula u lice i nabubrila njegov i onako crven, baburast nos. Jedva je savladao glas na primjerenu mjeru.

– Dobro Mor. I šta mi radimo? –, upitao je cinično.

– Dobro se zabavljamo doktore Gezi, zar se to ne vidi na fotografiji? – Mor je snižavao puls, a onda neutralisao likovanje. Ulica ga je naučila da se osvrće sve dok šupak nije zasigurno mrtav.

(Ne, ne, ne, ne. Nećeš mi oteti i o v u seansu ti smeće jedno nigersko!) – Slažem se Mor, dobro se zabavljamo -, procijedi Gezi.
– Jesmo li sadašnjost apsolvirali, možemo li preći na prošlost? Ili budućnost? –

– Ja bih još malo o sadašnjosti doktore Gezi. Naime, vrijeme je parenja i crni mačor je došao do podruma crno-bijele brkate mačke… –

Neuropsihijatar je naglo ustao. Okrenuo je leđa Moru i spustio ramena onako kako su to činile djevojčice u školi koje će samo tren kasnije briznuti u plač.

– Ne! – podviknuo je ipak Gezi okrećući se, crven kao tabasko sos dobrog kvaliteta. – Nastavićemo sa drugom fotografijom. Zahtijevam da mi pričate o usamljenom pecarošu! –

– Doktore Gezi, smirite se, opustite se, tolika količina uzbuđenja nije dobra za vaše srce -, razložio je Mor polako i snishodljivo.
– Uostalom, pecaroš uopšte nije usamljen. –

(Ne, ovo je gotovo! Ovo je gotovo! Ovo je tortura. T o r t u r a!!!! Ja ovo ne želim da trpim. Ja ovo n e ć u da trpim!)

– Doktore Gezi, jeste li tu?

(Otiš'o sam u lijepu materinu!) – Otiš'o sam u tri lijepe materine!!!! – vikao je Gezi.

– Doktore, snima se… –

Gezi je izjurio iz kabineta. Nešto je porušio usput, vjerovatno papire na pretpanom stolu svoje lične sekretarice. Mor je čuo njene histerične šapate „Doktore Gezi?!“, „Doktore Gezi?!“ i tupo zabadanje previsokih potpetica u duboki, vuneni tepih kako je odmicala za Gezijem.

Ništa se nije dešavalo bar nekoliko minuta. Mor je smirivao puls. Tišina. Čuo je srce. Tišina!
Puls je poslušao, smirio se.

Odšetao je do malog bara skrivenog iza biblioteke sa lažnim, zalijepljenim knjigama. Forsirao je zveckanje lanaca, ali i zveckanje flaše o kristalnu čašu. Sipao je burbon. Pomirisao. Vratio se do Gezijeve fotelje. Zavalio se zveckajući najjače što može. Rekorder na stoliću pored Gezijeve fotelje i dalje je snimao.

– Dakle, doktore Gezi, predlažem da preskočimo fotografiju sa brojem 69 na nepoznatoj adresi, jer i sami položaj ovih brojeva može aludirati na određenu tematiku koja se tiče seksualnog vaspitanja, a vidim da tu ne stojite baš najbolje. Ipak, taj broj je činjenica, fotografiju sam smjestio u svoju duboku prošlost, a svi smo mi nekako nastali, iz istog mjesta ispali, da se figurativno izrazim. Ali dobro, to je smo po sebi jasno, a ja ne bih da vam dodatno otežavam. Dakle, predlažem da se pozabavimo slikom na kojoj je francuska vrteška. To bi trebalo biti to skupno vrijeme, ona četvrta dimenzija o kojoj sam vam govorio.
Hmm.., paaa doktore Gezi, odlučio sam da mi je ova postavka previše onako peglativna, kako se to kaže.., kako se to kaže.., metafizična? Da, da, metafizična! I onako na toj fotografiji nije samo vrteška, na vrtešci je i jedna djevojka. Sjedi u, znate onim.., onim kočijama iz bajke o Pepeljugi. E sada, ja sam nekako razmišljao da onaj vaš usamljeni pecaroš iz moje budućnosti bude princ jednoj ovakvoj Pepeljugi, pa evo, ako uspijem, pobrinućemo se da ove dvije fotografije spojimo u sadašnjost. Ja i nekolicina mojih zatvorskih prijatelja kojima sam dužan. To, naravno, podrazumijeva i njihovu slobodu.
U svakom slučaju, ako uspijem, pošaljem prigodan poklon.
Doviđenja doktore Gezi. Šupak si i ti to znaš. –

Zatvorenik Mor je ustao, sveo zveckanje lanaca na minimum, pomakao tešku fotelju od zelene čohe i, iza nje, otkrio rešetku povećeg ventilacionog otvora.
Nije loše, nosio sam se i sa manjim prostorima.

Rekorder je dugo nastavio da snima naprazno do ulaska Patrika, stražara pripravnika i Gezijeve lične sekretarice.
Patrik je iskoristio metež i fotelju od zelene čohe vratio na mjesto pored Gezijevog stolića.

Stražar Patrik je zaista regularan lik.

Default image
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1102

14 0 komentara

Leave a Reply