Blur, iskričav i čist, suprotan od znojavog bluza. Glasovi od kojih sam bježala sada su bili užasnuti od prostora između nas.
Trebalo je vremena da savladam da ljudi neće prestati biti neosnovano ambiciozni i samim time glupi. Naposlijetku, to je žeđ za pažnjom, a to nije isto što i glupost.
Odavno se nisam osjećala slabo.
Život će neminovno ponovo donijeti takve okolnosti. Recimo da je ovo vrijeme kada skupljam snagu za to.
Lako je biti samodisciplinovan u izbjegavanju okrutnosti kada nisi povrijeđen.
U iskričavom bluru leži jednostavna ljepota. Grandiozna, zadivljujuća. Omamljujuća. Zahvalna.
Znam da mi slijedi test kada ću je morati moći osjetiti takvu i u boli, a onda će pravolinijsko vrijeme, sa čijim se konceptom inače svađam na fozofskoj ravni, biti blagoslov.
Da li je ljudima često svojstveno stanje ispražnjenosti od ičega što nije na duhovnoj ravni? Ne znam.
Ako jeste, onda sam uobičajena. Ako nije, onda sam neuobičajena.
Lijepo je biti ovoliko uvjeren da je sve ovo zapravo ništa. Lijepo je osjećati svuda oko sebe taj balon zaštitnik relativiteta.
Nemoguće zaista ne postoji. Meni je, bar, dovoljno to pomisliti da bi i bilo tako.
Dolazi još jedno ljeto sa svojom svjetlošću.
Danas sam šetala sa kćerkom, divnom djevojkom-djevojčicom. Skupljala je sjeme suvih maslačaka na dlan, a zatim ga je stavila pod nogu i smrvila. Poput gašenja cigarete.
Pitala sam je zašto to radi, zašto ga nije oduvala, nastalo bi puno nove trave. Rekla je da je to uradila kao sitnu osvetu (valjda suprotstavljenom) liku iz anime igrica i rekla je da je to sjeme mrtvo.
Prevukla sam dlanom preko sjajnih novih listova živice uz put kojim smo hodale i rekla da ćemo se sigurno roditi u svijetu u kojem ćemo čitav život, kao za najveće blago, kao za najveću dragocjenost, tragati za sjemenjem koje je uništila. Jednom, negdje u svemiru.
Privilegija je razgovarati sa bićem koje osjeti da je istina ono u što ste uvjereni da je istina.
Sa mojom je kćerkom i ovo proteklo kao priča o još jednoj velikoj avanturi koju ćemo sigurno živjeti.
Neka ovo bude dnevnički zapis.
Srećna sam i ujedno mi je žao što tužne ljude boli kada čitaju o sreći. Ali, ovo je ništa i sve.
Ništa je tuga, a sve je ono maleno sjeme. Ona je samo prekrivač kojim smo naučili da prekrivamo svoje oči i svoju dušu da se ne otkriju ranjivi pod svjetlošću. Taj prekrivač nije tama ili oblak kojim nismo kadri upravljati. To je jednostavno prekrivač.
Život traži pomalo mjesta za sve ljepote, a to znači da nijedna ne treba biti toliko fatalna da bismo zbog njenog gubitka vidjeli mrak.
Sve traži svoju paźnju, a onda samo jedno ne može zaokupljati svu pažnju. Tako se manje osjeća, ali na širem spektru da se esencija ljepote ne bi mogla iscrpiti i usisati.
Senzusni kvalitet jeste manje intenzivan, ali traje.
Umjerenost u porocima, u ponašanju, u odlukama, u hrani, piću, odmoru i radu. O tome imamo neke kulturne obrasce. Čini mi se da nemamo obrasce umjerenosti u osjećanju. I čini mi se da bismo ih trebali imati.
Čini mi se da nemamo obrasce umjerenosti u osjećanju. [2]
I čini mi se da bismo ih trebali imati. [2]
?✨
Mislim da si sažela svu mudrost svijeta u predzadnji paragraf. Baš ti je divno ovo 🙂
Privilegija je razgovarati sa bićem koje osjeti da je istina ono u što ste uvjereni da je istina. [2] ♥️✨
Drago mi je Shaw, hvala ti.
Sad ce ti se Lula javiti sa preporukom za anime. Eee pusti maslacke, nek mala puca po video igrama i programiranju ?
Neka uživa u svemu lijepom?