Tjerao sam svoga karabajeru u sve u što sam ušao. U vez pahulje, u njen osmijeh, oboljeli bor. U nebo i strašni Had. Gubio sam kožu i namicao nove k’o tragač il‘ bjegunac; ko bi se toga sjetio.
Zaboravljao sam imena, trgovao naukama, zveckao srebrenjacima i orao stijenje.
Samo u sebe nisam zašao.
Jednom, ima tome mjesto u sjećanju, donio me podbodeni karabajera pred Glavu svega i izdahnuo. Uzeo sam luk, a nisam vidio. Slušao sam daljine, a nisam čuo. Pipao sam zemlju, a samo sam propadao.
Padanje me užasnulo, pa sam propadao naopako.
Bio sam nesahranjen leš i brižna majka. Bio sam sin i nada, zvijezda koja prva kraljevstvo svijesti širi i osakaćeni mrav.
Naopako je onda imalo zakonitosti koje sam brže učio.
Evo ti sada govorim da napišeš na svome jeziku. Rasplinuo sam se okolo k’o samac u svemu i svuda. U to me put u sebe doveo. I ne žalim, za ovoliko koliko sam vidio, ali ti kažem i od sebe ostavljam:
Sve se lomi i sastavlja, samo znanje da to u svijet ušiješ nije za ono što svoju vrstu ima. Zato i bježi i ne bježi od sebe. I traži se i nemoj. Uvijek će biti zauvijek; a u tome kako rasteš, da li svoju zvijezdu prvu na obroncima svijesti sagorijevaš,
leži zrno tragedije i pobjede.
I bio sam svuda, sem tamo gdje nije.
Kao epitaf sa nekog stećka
Porijeklo, to sam nesvjesna ja😊
Valjda je zato naslov “ono u čemu je sadržana cjelina”.
Ko da ti je tvornicar nesto u rodu, jos da pocnes o kosmickoj uniji i uranjanju u nju, u sebe, preko sebe, na sebe, u svemir i ostale bozije meta kerefeke 🤣
Boljše Tvorničar nego Ovčica😊