I
lupanje otškrinutih prozora kao govor,
otpočet vjetrom.
sjećanja iza zidova pod nebeski svod izlaze
radi onog vremena i one stvarnosti
u kojima su, jednom, zaista bila
fabula,
radnja iz koje se slutilo nije
da će je neko pamtiti,
milovati,
grcati nad njom,
iskrivljivati je i čuvati je u crvenim rupcima
po džepovima
svakog odijela otišlih godina
II
a vjetar,
dat da se kovitla i tako pojačava,
smješta govor u jezgro i obmotava ga
bjesovima, strahovima,
praznim satima bez misli.
Krije ga!
Označava to mjesto još nezavršenijim,
još dramatičnijim,
uskraćujući smiraj,
po cijenu svoga opstanka,
uskraćujući susret sa sjećanjima
moga voljenog
III
i tako
kobajagi
sve u promjeni još uvijek živi,
spaljujući se, taleći se u veličanstveni monolit,
nadgrobnu ploču.
Tačku težu od prostora
da bi negdje mogla biti,
prokopan puteljak kojim se zakoračilo nije
u običan lirski događaj
(…)
odgojen, izrastao da ga uz sebe
podnijeti mogu samo zvijezde.
Woah! Love it. U ovim danima kada su mi granice između stvarnosti poprilično tanke ova me poezija drito u pleksus bez daha. Fala.
Mislim da je istina da imamo neku sličnost u doživljajnosti, opštoj. Izvukla sam taj utisak iz tvoga pisanja, posebno na engleskom.
Ja ne bih rekla da imam periode sa tankim (tananim?) granicama između stvarnosti. Rekla bih da sam jednim dijelom sebe uvijek tamo, a drugim dijelom, precizno i fikusirano (pragmatično?), ovdje.
Gotovo sve je u promjeni, to je konstanta.
Hvala tebi.