U jednoj petoj maglici
što okružuje moje odvojene svjetove
u kojima se živi, sanja i lebdi
dok se hoda,
obujmio si moja okrenuta ramena
i spustio lice u udubljenje
kraj vrata.
Mi tako pričamo,
mi tako zajedno bivamo
skladni i posve obični
u spoljnoj pojavi puteva
što se prekriže bez riječi,
milovanja koja se bez pogleda
spuste.
Udvostručeno hodamo,
osluškujući ritam koraka
onoga što malo zaostaje ili žuri,
razmjenjujući međusobno
teške kuglice briga
i paperje radosti, poput snijega.
Iznad je nebo,
u čijem se etru dvoume
pred zapetljanim trakama energija
što sjaje i gase, pa ponovo iskre
mnoštvo boja za velika platna
pejzaža, pokreta i susreta,
usamljenih portreta.
Velika platna
namijenjena za sjećanja.
nice 🙂
I tužno je lijepo.
Jesi ti veliko dijete? 😁
Veća od tebe nekoliko centimetara.
Pa ja, rekoh tacno, veliko dijete u godinama 😛
Ozbiljnim godinama😊
prelijepo 🙂
Drago mi je Mona😊