Interno vrijeme.
Abramović kaže tako i dopada mi se to.

Ako prostor postoji i u vremenu; ako je postojanje ičega, uključujući i potencijal postojanja koji je u baš svakom slučaju prisutan, pitanje svijesti odnosno mogućnosti opažajnosti i/ili samoopažajnosti; ako se princip beskonačnosti zasniva i prostire kroz interna vremena relativno autonomnih svjesnosti, onda je to interno vrijeme medijum kroz koji svoj skup iskustava neoročeno pohranjujemo u našu zajedničku košaru što sve zna i, osim toga, zna da u Svoju Jednoću u svakom sada (Hajjenezir) okuplja znanje o baš svemu.

Svađalački sam raspoložena danas spram koncepta odvojenosti uma i srca i svega što razvikana tumačenja takvog koncepta odvojenosti podrazumijevaju.
Ako ja odvajam od sebe komadić duše, komadić svoga internog vremena misleći, putujući i ostavljajući pritom taj komadić kod osobe kojoj je namijenjen, koga ja zapravo sagledavam i osjećam sljedeći put kada ponovo mislima otputujem do te osobe? Da li je sada ta osoba samo ono što se podrazumijeva kao potpuno odvojena osobnost od mene ili moje misli i intencije koje one nose sada daju podršku, miluju, vole ili, suprotno, odmažu, napadaju, ne vole i komadić moje duše?

U stacionaru, u našim tijelima nakupljaju se kao svjetlosti što bistre i prosvjetljuju svi odgovori komadića naše duše ostavljeni u drugoj osobi, ako smo onoga, ovoga i svakoga narednog putovanja do tog komadića voljeli tu osobu kod koje je dio našeg internog vremena ili bar bili blagonakloni prema njoj. Suprotno, u stacionaru se nakupljaju otrovi, ozlojeđenosti i očaji kao odgovor našeg internog vremena ako jednom predati komadić naše duše nekog od sljedećih puta prezremo, odgurnemo, odbacimo, u nekim slučajevima čak i zamrzimo.

Koliko su onda druge osobe autonomne u svome stacionaru od bilo kojih drugih što u svome internom vremenu do njih mislima putuju i pohranjuju se tamo? Koliko je u svome stacionaru autonomno moje ja?
Zar sam ja neko drugi i zar svako ja nije, ustvari, neko drugo ja, ako ne znamo za interna vremena drugih u nama, a često nismo svjesni ni gore opisanog značenja svoga internog vremena u drugima?
Zar te osjećajne šahovske table, tako fantastično kriptovane višestrukom neosviješćenošću, nisu dodatno upgradeovane u igru što prevazilazi naše mogućnosti ako insistiramo na odvojenosti i nemanju međuzavisnosti između našeg medijuma za osjećanje – srca i našeg medijuma za utrošak internog vremena kroz putovanja – misli uma?
Ako nešto djelam i jednim dijelom već osjećam crv kajanja što to upravo djelam, zar zaista ne postoji razlog za to? Zar i taj puki osjećaj nije znanje, iako zaista ne znam šta je tom osjećaju izvor?

Svaka svijest putujuća je vrsta, prostorno osvajačka vrsta.
Učestvuje, htjela ili ne htjela, upitana ili ne upitana, u odvijanju beskonačnosti.
Fizikalnim riječnikom rečeno, upravo smo mi ti kojima su spuštene ovlasti paljenja varnica u neosviještenom, dakle neživom prostoru; ja vjerujem da smo i učesnici i alat i medijumi za ispucavanje u vremenu baš svih mogućih mogućnosti odvijanja bilo čega što ima potencijal da bude misleno kao zasebna priča.
Ne zaboravimo da su to uistinu božanske ovlasti!

Zato, šta bi bio zaključak na kraju?

Ako te neću voljeti, neću voljeti ni sebe.
Ako sebe ne volim, neću voljeti ni tebe.
Ovo su osnove, a sljedeći nivo je nivo izvedenog, suptilnog grijeha – ja živim nesagledljivo disperzivnije od mjesta moga stacionara, svi živimo tako. Zar ne griješim od grijeha, a ne od greške, ako važnima osjećam samo svoje komadiće duše rasprostrte po drugima, živima i neživima? Šta je sa njihovim komadićima duše ostavljenima meni i drugima; znam li za to, da li sam spremna znati za to, da li sam sposobna oslušnuti ta sa dubokim osjećajima darovana interna vremena?

Ljubav je uzrok svakog stvaranja.
Neka stvoreno u ljubavi i umre, stopljeno sa uzrokom svojim.
Inače, a ovo je moje upozorenje samoj sebi ako se drugačije ne shvati:
Inače nisam suptilna nego banalno gruba duša.

Default image
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1205

5 0 komentara

Leave a Reply