zbog nečega privlačiš
iako zidovi izdužuju sliku
sa svakim novim zamahom
u prostoru srca.
na putu su svatovi,
kipići Jelene Anžujske i trava
zrela od žutog polena
teškog poput planeta.
prilike odvajaju krila od ramene kosti
i slažu ih u lijesove,
koje će mladunčad slonova
vući do Sjeverne Afrike;
polako, dok sasvim ne okopne
spone među kontinentima.
ja ću žvakati slova
koja sam već probavila
na milijarde različitih načina
i čekati
da na svoja mjesta stignu
svi oni što nedostaju.
groznica će, usput, zahvatiti glave
zabludjele, obijesne od ponavljanja,
dok armije ženskih ruku
iz kulisa vade košulje.
čut će se stara minnesanga
u kojoj uživa okolno drveće
i gledaćemo se,
gledaćemo se
dok komete ne spale
sve zametke i epove.
Ovo je ono što sam poželjela:
da najzad vidim Sydovu i tvoju poeziju.
I, eto…
Drago mi je zbog toga😊