Najbolje pamtim razgovor koji nisam obavila.
Ispostavi se, zapravo, da vođeni nekom intuitivnom silom, taj razgovor i nismo trebali obaviti, jer je sve već rečeno, bez riječi.
Razmišljajući, pitam se, šta je to moglo biti iskustvena potka Danteu da pakao složi u devet slojeva?
Zašto je za vodiča kroz pakao i čistilište u Božanstvenoj komediji odabrao baš Vergilija?
Davno su prošla vremena kada sam se sa spjevovima Božanstvene komedije susrela i sada se pitam da li sam je upravo sada trebala čitati prvi put ili mi onaj godinama prerađeni utisak, koji je ostao, daje suštinu koja bi bila relevantna i danas?
Ako je Danteu šta intuitivno moglo dati okvir za devet slojeva pakla, oblik lijevka i silazak do najužeg dijela (s najmanje duša i najtežim grijesima) da bi Komedija, tek zatim, nastavila sa čistilištem i rajem, onda je to sposobnost čovjeka da uči.
Zato ovdje nekoliko stvari treba razložiti:
– Što više znamo, više smo i odgovorni, pa onda ne znam u koji baš kontekst staviti onu Sokratovu Znam da ništa ne znam?
– Što više znamo, mogućnost teškog grijeha je izvjesnija, pa se onda pitam kako ljudi striktno sekularističke (da ne kažem laičke) orijentacije ne uviđaju da je temelje građanskog svjetskog sistema zasnovanog na vladavini prava izlila upravo reforma koju su izvršili religijski sistemi monoteističkog Boga – naime, plemstvo, samo zbog svoga porijekla, nije odgovaralo pred sudovima jednakim za sve, iako je upravo to plemstvo bilo najobrazovanije, stoga odgovornije.
– Ako znamo, onda namjera nije upitna, za razliku od situacija u kojima se djelo počini na mah (u neznanju, van emocionalne kontrole ili uslijed smanjene kognitivne sposobnosti).
Zašto je Dante morao proputovati do paklene elite, da bi, na toj tačci, putovanje otpočelo prema čistilištu?
Da li je to povezano sa tezom da se na početnu tačku može vratiti samo onaj koji je dobro zapamtio put?
Vrijeme je, moj nesuđeni sagovorniče, jezero u kojem sve zrije i svoje oblike mijenja. U čistilištu bi to mogla biti ova tačka u kojoj se shvata zašto je nešto što se odvilo van željene kontrole upravo ono što je najbolji ishod. No, da bi saznanje postalo uvjerenje, potrebno je vrijeme, dugo poput dosade, da se to saznanje izvrti sa svakog svojeg ruba; pretrese, pokuša slomiti, oprati i uprljati i da, ponovo, nakon svega tog silnog vremena ostane samo to – istina.
Dante je u raj ušetao sa svojom za života nedostižnom Beatrice, sa svega 35 godina starosti.
Mlada krv, mudra u svojoj žestini, nastavila je pamtiti baš onaj razgovor koji nije obavila, smiještajući ga u najljepše i najnevinije okruženje; tamo gdje je sigurno da se svaka duša otkrije i u svome sjaju pojavi.
Čežnja je, kao i toliko puta do tada i od tada, stvorila jedno od nezaboravnih djela ljudske imaginacije.
A ljubav..
U ljubavi je sve razdvojeno spojeno.
Nisam nikad citala tu knjigu “Božanstvena komedija” valjda nisam nista propustila
Onda je bila razlika između nastavnih programa u slučaju nas dvije. Ja sam je čitala kao obaveznu lektiru u gimnaziji.
Kad skontam, sada nakon niza godina, zaista je sve ponajbolje iz evropske (s naglaskom na zapadnoevropsku) klasične književnosti i poetike bilo prisutno u programu moje gimnazije. Zato smo, npr., kaskali sa književnošću i književnim formama Istoka.
Ne znam šta bih ti rekla na to pitanje da li si nešto propustila što nisi pročitala Božanstvenu komediju. Prvo, riječ je o predrenesansnom spjevu (epika pričana stihom), pa ako nisi navikla na takvu vrstu tekstova (a trebalo bi da jesi, jer je Sveta knjiga muslimana u stihu), onda bi sve to, u samom početku, išlo poteško. Drugo, izražen je problem (vjernog) prevoda. Ljudi koji dobro govore italijanski i koji su je čitali u izvornom tekstu kažu da je zaista divna. I treće, a moguće i najvažnije, ipak je prvenstveno riječ o imaginativnom djelu, imaginaciji. Ko nije fan fantazije, možda ovaj tekst i nije za njega.
Hvala za objašnjenje
Molim, zadovoljstvo je moje😊
Ono sto znam i vjerujem bez sumnje nevezano za književnost jeste da postoji Raj i Pakao kako mi muslimani kažemo Dzennet i Dzehenem, i oni cekaju svoje stanovnike.
Narod u 14 stoljecu pokusavao objasniti svijet, modernu nauku i religiji kroz poeziju i falusofiju, pa valjda je i bozanska komedija dijelo bila pokusaj da se objasni na fantazijski nacin.
Svi ljudi u svim vremenima zapitani su o istim bazičnim pitanjima Jarčice😊
Sinoć gledam film The Ninth Gate sa Johnny Depp. Nema to veze sa ovim što ti pišeš ( čini mi se) al me podsjeća na tvoj post 😁
Aaa, da, atmosfera koju nosi film i post možda može biti podudarna.
Dante je koncept Bozanstvene komedije “posudio”, da ne kazem, ukrao, od slijepog arapskog pjesnika i pisca, Abu Ala El-Meari. Ko voli istrazivati moze doci do podataka i originalnog Mearijevog djela, koje je nastalo 100 ili vise godina prije Dantea.
Ooo, to vjerujem! No, fino je što je koncept, bar posredno, stigao do mene. Zapad oduvijek krade od Istoka. Izgleda da se i sunce uprlja dok na zapad stigne.
Uostalom, već znaš moj odnos prema autorskim pravima. Tu se slažem sa pravilima srednjovjekovlja – čovjek nije izvor svoje inspiracije, to nije njegovo vlasništvo.
To nije isključivo pravilo srednjevjekovlja, ali tu su mu korijeni, u ortodoksnom kršćanstvu. I dok je Sunce doseglo svoj zenit, prvobitni se žar ugasio pa je nastupilo “mračno doba”. Pomračenje izvornog krsćanskog učenja. Originalnost se počela pripisivati mediju inspiracije, čovjeku, ne Izvoru. I Sunce je obišlo puni krug oko Zemlje ponovo izlazeći na Istoku. A kad se okreneš za 360° , onda si opet na početku – Izvoru. Pa je Istok samo obnovio tezu o Bogu kao o jedinom izvoru inspiracije.
Uglavnom, zanijela se ja, jer trenutno čitam ovo https://ibb.co/tMX6290 pa me drugi dio tvog komentara Lovici podsjeti na ovaj dio teksta.
Puno smo se skloni cjepkati i različitima identifikovati u ukupnom ljudskom basenu. Ok., vjerovatno je tako lakše, u tom pravcu je otišla i nauka. Rascjepkaj, pa kada sve to treba spojiti u neki sistem – ko živ, ko mrtav. Zapravo je to pravac preuzet iz jezika – slovo/glas, pa je onda potrebno preći proces unatrag – do misli koja je već bila imanentna sposobnost onome što uči da čita/piše.
Od početka, u svemu, postoji isti problem. Nekome se, nekad (ko li je bio prvi?) učinilo, gledajući vlastiti odraz, da je drugačiji, silniji, zdraviji, ljepši od svih oko sebe. I taj skok do oboženja samog sebe stvorio je i učenja, sisteme morala i pravila, osvajanja, otimanja, napade. Nijedan narod ovakvog pretka nije oslobođen, jer, zamisli, svi imamo iste pretke. Pitanje je koga biramo za duhovnog pretka?
U tom jednom te istom ratu od početka dvije su sukobljene vojske (jedna od njih se brani), rasprostrte i na Istoku i na Zapadu. Zeznuto je što su obrasci onoga prvog samoprozvanog boga toliko dugo prisutni u istoriji da vojska onih koji žele živjeti u miru i jednakosti sa svom svojom braćom i sestrama više nije kadra prepoznati taj prvi impuls, nego se imenujemo imenima i razlikama, a onda nam se nekima nama poturaju kukavičija jaja što nas nagovaraju dok se branimo (ustvari napadamo) pravu duhovnu braću i sestre što svojim bitkom sjaje u suprotstavljenoj vojsci.
Evo dokle su me dovela razmišljanja o temi iz tvojih komentara, koju smo više puta započinjale. Od čega je Istok istočno, a Zapad zapadno? Pomalo se gubi, zapravo blijedi nezaustavljivo, ta superpozicija u svim našim učenjima, relgijskim i etičkim sistemima, našim imenovanjima i označavanjima.
Ovo nije relativistička priča, upravo suprotno. Ovo je priča o tome da smo se odavno zapetljali u nebitnim detaljima.
Samoprozvani bogovi koji će sa svime napraviti kompromis, osim sa time odakle ideja potiče, jer sve se drugo izgleda da nadograditi, ovo zapetljavanje koriste da iznova i iznova zaključuju – baš tu vam je i mjesto, da niste posve sigurni ni koga (djelatno) slijedite.