Sjedjeli smo prekoputa u dnevnoj sobi njihove porodične kuće.
Ulica Busuladžića.
U ruci je držao daljinski od TV-a.
Možda je bila nedjelja. Predveče.

Ne znam ko je prvi pomenuo Andrića. Da li mi, jer smo negdje u to vrijeme pogledali postavku Na Drini ćuprija Kokana Mladenovića u Narodnom pozorištu? Prijateljica, nekada djevojčica iz moje klase, postavila je koreografiju za tu predstavu, pa smo dobili karte i otišli.
S ove vremenske distance, rekla bih da je Andrića zasigurno prvi pomenuo on, no moje je sjećanje varljivo.
Možda je na snagu ovog mog utiska uticalo to što sam nekako osjetila te njegove unutrašnje borbe. S jedne strane da ima nešto u tome kako je Andrić pisac mržnje, a sa druge da od njega ne biste pronašli bolju odbranu za ličnost i djelo svakoga pisca, osim onih sa kojima se lično zamjerio.
No, i tu je vrijeme radilo da se zamjeranje otegne, razvodni, nekako zaboravi; da on drugome oprosti, ali sebi ne.

Da, da, doslovno je poskočio od nelagode i bijesa na našu opasku o nobelovcu – pisac mržnje. Bili smo naši i bilo mi je jako drago što je tu bujicu kritika spram neznalica mogao nesputano ispoljiti. Sačekala sam, jer to nije govorio bilo ko, niti je on ikad išta govorio olako.
No, znala sam šta će ga vratiti unutar sebe.
Potanko sam mu opisala osjećaj koji sam imala dok sam gledala Lotikin monolog u Kokanovoj postavci. Kako su me te riječi ranjavale, kako su mi kliještima razdvajale srasle polutke na lobanji, kako sam ponovo patila zbog nepravde spram Bosne i njenih ljudi. Kako sam patila jer monolog jeste dobro napisan, ali nije istinit i nepravedan je.

Zastao je, odslušao je. Sidran je znao šta su osjećanja. Nikada ne bi išao protiv osjećanja!
Onaj početni bijes pretvorio se u izazov dokazivanja. Ne, možda ne ni u to, nego u prostor za filozofsko-etičku spekulaciju.
A onda, prisjetio se.
Sjajna je to anegdota bila.

Kazuje ovako, prepričavam:
Negdje u nekom velikom prostoru sa kino platnom i zamračenim foajeom (da li je to moglo biti kino Bosna?, op. aut.) prikazivao se njegov Kuduz. Došao je tu i Mikulić i cijela svita tadašnjeg republičkog rukovodstva.
Dok su oni gledali, on je u foajeu lokao. Sidran je preferirao o svojim pijanstvima, o svome tadašnjem alkoholizmu, govoriti na najbrutalniji mogući način – “Lokao sam kao pas!”. Ko ne shvati da to samo i isključivo govori o njegovoj ljudskoj veličini, zaista nema pojma ili mu nije bitno ili je, prosto, maliciozan.
Nakratko je u pričanje uveo scenu kako se foaje puni nakon odgledane projekcije, kako glavešine s odobravanjem prepričavaju utiske, kako već dva-tri puta zovu po njega, negdje u najtamniji ćošak pored šanka. No, onda prelazi na poentu.
Kaže da je Kenovićev pristup uvijek bio veoma sistematičan. Uspio je kod sudije, čini mi se da je u pitanju bila žena, isposlovati da Sindran Kuduza, odnosno Junuza Keču, posjeti u KPZ-u Foča. Dato je odobrenje za nekoliko susreta, možda čak i pet.
Sidranu nije trebalo toliko.
Nema kajanja, sumnja da je uopšte bilo stvarne ljubomore kao motiva za svirepo ubistvo. Sudiju je lagao, – Ko joj jebe mater!, prenosi Sidran Kečine riječi, kako bi ostvario pokoju pogodnost u KPZ-u. Nesretna Badema, odnosno Rasema, prosto je smatrana svojinom, objektom koji je vjerovatno valjalo ućutkati u situaciji koja je prethodila ubistvu.
I oni sad, kazuje Sidran, nakon odgledanog filma, te njegove romantizirane verzije Keče za kojeg zlo uopšte ne mora imati smisao niti se dovodi u pitanje da je prosto riječ o prirodi stvari; glavešine sad, kaže Sidran, zovu mene i nađoše me konačno da me se upita šta ja mislim da se Kečo pusti iz zatvora?!!! A ja, kaže, šćućurio se sav, kako da im kažem da je čovjek životinja i da ga za živu glavu ne puštaju?!!!

Nešto je smandrljao kako se iz te situacije izvukao. Sve je češće to radio u zadnje vrijeme. Krenuo bi da obrazlaže, sjajno, gradacija teče, inspiracija sagovorniku nadolazi, dolazi taman pred vrhunac i onda ono njegovo i tako dalje nagna moga supruga, jednog dana, da ga baš upita: Ama, Avdo, u tom tvom i tako dalje ostade najvažnija stvar! Šta bi u tom dalje?

Ružno je reći, ali objektivno ispada tako, da sam baš lovila taj momenat i Sidranovu ispovijest o romantiziranom Kuduzu-Keči.
Tu je razlika, rekoh, tu je razlika, Avdo, između tebe što svoje čitaoce štitiš od besmisla zla, od te, eto, kao, proste prirode stvari i Andrića, koji ništa od toga činio nije. Tu je razlika i zato je on pisac mržnje, a Meša pisac ljubavi i milosti, iako su fundus zasnovali na veoma sličnim lajtmotivima.

Avdovi ukućani, njegovi najbliži, njegovi najdraži, odgovorili su aplauzom na ovu scenu. Avdo je od svojih najvoljeniji bio, ali treba shvatiti i njih – živiš pored čovjeka koji je najčešće u pravu i koji sve zapaža, kojemu ništa ne promiče. Sa onim koji sve zna staviti u pravi kontekst.
Ponekad je slatko, u tim rijetkim trenucima, vidjeti da se i Avdi desiti zna da ne obuhvati baš svaki ugao gledanja na stvari, da bi preteglo na ovu ili onu stranu u konačnoj perspektivi. Iako, da se razumijemo, sumnjam da bi uopšte ulazio u prepričavanje anegdote o Kuduzu da nije želio doći baš do tačke do koje smo došli, jer je i on oko vrijednosno-etičkog naslijeđa nobelovca dvojio.

Bc67256c-0c36-4919-8b09-0034a892521c

Sarajevo, 30. marta 2024. godine
(Sjeti se šta sve nisi napisao dječače naš. Dječaci ne umiru.)

vasionka
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1213

14 0 komentara

    • Jučer mi je psiholog baš poslao isječak njegovog intervjua sa Hadžifejzovićem, pa mi je i Rikica pala na pamet sa onim svojim pitanjem u vezi sa turcizmima jer se u jednom dijelu tog intervjua osvrnuo i na to. Podsjeti me da joj podijelim, bit će joj interesantno ako nije već preslušala, i ja sam jučer pri put.

      Avdo, Avdo… Avdo.

        • Prvo sam onu noć, kad je preselio, došla na blog da vidim ima li tvog posta, mada je bilo prerano da ga bude, onda sam se ovih dana se vraćala da vidim ima li fotografije, neke specifične njegove poruke, nešto lično. Nisam ga poznavala i ne poznajem ga time više što sam vidjela ovu fotografiju, ali mi je drago što je isplivala. Sad imam osjećaj da barem u tebi nije ostalo nešto zgrčeno i nedorečeno.

          • Hvala ti za ovaj komentar, što ti je stalo🤍

            Ima još mnogo toga nedorečenog; sve oko Avde je, već znam, dio moga razvoja i rasta (i vrijeme je potrebno za zrenje).
            Upoznala sam ga bez zaštitnih mehanizama (jer ih je imao, logično) jednog predvečerja u Ferhadijinoj ulici. Bila je to mala intimna šetnja pod kišobranom uz časicu razgovora. A, poznavala sam ga prije tog trenutka poduže.

            Avdo je drugačijim tonom govorio o onome što ga zaista dira. Tada bi govorio malo. Više bi slušao.

  1. Lijepo sjećanje na našeg velikana.

    Kako se tekstom dotiče i djelo Andrića, koji se ovdje navodi piscem mržnje, možda ne bi bilo loše pomenuti mišljenje našeg Dževada Karahasana koji taj “epitet” odmiče od njega, govoreći o njegovoj priči Pismo iz 1920. godine, koju su prema njegovim riječima strahovito zloupotrebljavali i krivo tumačili. Naime, na jednom mjestu u toj pripovijetci Andrićev junak u Sarajevu ne može spavati – dva su sata u noći, čuje zvono s pravoslavne crkve, sat s katoličke, čuje mujezina – i govori ‘u ovoj zemlji su se čak i vremena zavadila’. Stotine, tisuće čitatelja tvrdili su kako je to Andrićev stav, kako Andrić tumači Bosnu kao zemlju mržnje, što naravno nije istina, – dalje navodi Karahasan, – jer se ta pripovijetka završava Andrićevom mirnom, umornom, tihom konstatacijom da je taj junak otišao u Španjolsku i tamo ubijen. I kaže Andrić: ‘Tako je završio čovjek koji je htio da pobegne od mržnje’.
    Dakle, poenta onog što je Karahasan rekao u vezi ove Andrićeve pripovijetke jeste da ako je Bosna zemlja mržnje, ona je to zato jer je cijeli svijet mjesto mržnje, zato jer je čovjek biće mržnje.

Leave a Reply